18.

Sjedimo Miko Petrović i ja na teracu ispod Stojine Rozaklije, pijemo Petrovu Lozu iz ćikara, mezimo skorup iz mješine i Kastradinu. Ne da ni se pomjerit od miline! Gledamo kako dolje u Goge kosovi zoblju grožđe, e da će ostanut za iduću Lozu? Uvijamo kotroban, pušimo, pa onda Loza, pa Kastradina, ne valja kvariit ono što je dobro počelo, kad će Miko Petrović : "Mogli bi ođe sjeđet do sudnjega dana a obaveze ?" "Koje crne obaveze, sve što možeš danas ostavi jadan za sjutra ili neki drugi dan", ozvah se ja . "Pozva ne je Prota iz Smiljana da ga posjetimo а то se ne da odložit", reče Miko Petrović, skoči i naredi što da ni se spremi za put. "Kad se mora nije teško", rekoh ja i popih po boce zbog puta. Opremiše ne ka da ćemo Karakorum osvajat : Petar dade demižon Loze i jedan veći Vranca, sir i Kastradinu. Stoja ni dade pogaču i pešes kila janjetine ispod sača. Vijenac ukljeva i smokve neću ni pominjat ! Pođi mi, oj, oj, bolj, bolj u dok dlanom udariš o dlan trides iljada puta, eto ne u Liku ! Lika bješe ka Crna Gora kad bi prorijedio oni silan krš. Dođemo mi u Smiljan, ižljubimo se s Protom, Bogu pomolimo i zafalimo i sjednemo za sofru. A na sofri pečen brav, lički sir i krtola. Nasu ni Prota svoju prepečenicu, da me nisu dojili Lozom, reka bi mirne duše da bolju rakiju u žifot nijesam proba ! Uz rakiju zače se i priča. Prota pametan i obrazovan mimo ljude, milina ga bješe slušat. U neko doba javi se Miko Petrović : "A Boga ti velikoga dobri moj Proto, đe ti je Nikola ?" "Poša je jutros na potok", odgovori Prota i ka da mu bješe neprijatno, "no ajte da popijemo" i nasu ni opet. Ne ostavi ga Miko Petrović : "Da ti što ne kriješ od nas, da nije pod kakvom manom ?" "Nije pod manom ni da Bog ali je mimo braću, nije ka ostala đeca . Eto koliko juče je skočio s krova s lumbrelom u ruke, ima je glavu slomit !" Prekide ga Miko Petrović : "Ajmo da popijemo pa ćemo poć da ga potražimo, srce mi ne bi oprostilo da ga ne vidim !" Kad popismo, povede ne Prota jednom stazom i za po ure naiđosmo na potok. Zadrža ne rukom Miko Petrović i stavi prs na usta : "Potiše, eno ga Nikola !" Pritajismo se iza jednoga GRMENA, bješe velik da LAFU IZAĆ iz njega NE BI BILO TRUDNO. Nikola je kleča uz potok i ka zamađijan gleda nešto ispred sebe. Nijesam moga izdržat, ne stigoše me spriječit i priđoh Nikoli. Da je top puka ne bi ga čuo а kamo li mene, toliko je bio zanijet ! Poprijeko potoka bio je prebačen štap i na njega bjeu nataknute nekakve štice koje je potok okreta. Zablejah se i ja te me iznenadi glas Mika Petrovića : "Zdrav mi i veseo bio mili moj Nikola." Saže se, podiže dijete i ižljubi ga u oba obraza. Mali se privi uz njega ponavljajući : "Samo me ti razumiješ, samo me ti razumiješ..." Viđeh kako se razniježi Miko Petrović i suza mu muška zaigra u oko ! Spušti momčića, zagrli ga i okrenu se put nas : "Prijatelji i braćo, ovo u potok nije pusta dječja igra no uvod i predigra u ono što će Nikola napravit u velji svijet, proslaviće se ka ijedan ! Za Smiljan će znat i oni što ne znaju đe je Jevropa !" "Imaju u Ameriku jedni veliki bukovi које zovu Nijagara, е onđe će Nikola napravit čudnovatu spravu po principu ovijeh štica те razbucat svjetsku tmušu i ljudima donijet svijetlo jače no iljadu šterika ! No to će bit tek početak, ova glava i pomilova Nikolu, će u vjeke vjekova bit LUČA MIKRO i MAKROKOZMA cijeloga svijeta !" Zgledasmo se Prota i ja а Miko Petrović nastavi : "Para će mu vazda falit za njegove projekte i niko ga neće razumijet, eto ka vas dvojica danas ! Kakav je svojeglav i ponosit, odbiće da dijeli velju nagradu s nekakvijem Edisonom koji se proslavio praveći polumrak, cijepajući Bambus na vlakna. A i nagradu je osnova neki dinamitaš е da bi okaja grijehe." "Mnoga će ga zloba pratit i mnogi će mu kučice podmetat ali će bit, malo zaista, i drugijeh koji će ga slavit ka sveca Novoga Doba. Poljubi Nikolu u glavu, uze ne pod ruke i ojdosmo. Usput ni još reče da će prezime TESLA uć u svetsku nauku i dovijek ostat u nju ! I još : "Dobri moj Proto i prijatelju, Nikola jeste mimo svijeta ali SVIJET NIJE ONO ŠTO MIŠLJASMO, ođe se BARJAKTARIMA DARIVA EVROPA a i Amerika nije ni za mrvu bolja ! Nikola će dugo poživjet i nećete mi vjerovat, golubovi Novoga Jorka ostaće mu jedini prijatelji do kraja žifota." Zaćuta Miko Petrović nas dvojica, Prota i ja, ionako mučasmo i vratismo se za sofru pomiješanijeh osjećanja .

Bog i Vrijeme jedan su sudija !

17.

Zatekli se Miko Petrović i ja u grad Samarkand pa niđe drugo do na Bazar ! Oko nas ka u bajku ! Bogatstvo ti bode oči : zlata i srebra, bisera i dragog kamenja, ka maslina! Ćilimi i da nijesu leteći, mogli bi ispod svakoga prijestola stojat ! U jedan vakat kad me zabolješe noge od odanja, upitah Mika Petrovića : "Oćemo li đe počinut i popit što ?" "Oćemo, oćemo", povrnu Miko Petrović i poče se laktovima probijat kroz oni svijet. Ja za njim, ој, ој, bolj, bolj, dok ne ižljegosmo pred nekakvu palaču, carska joj ne bi bila ravna ! Zinuh otvorenijeh usta, nijesam se moga nagledat te divote, no me povuče Miko Petrović : "Ulazi jadan, jesi li stio da počinemo ?" Uđosmo u palaču, činjaše mi se ka da sam u san, sve sjakti i bliješti. Po zidova bijahu nekakve šare od sitnijeh kršića u raznijem bojama i ka da nešto pisaše. Šćah da zastanem i pročitam, ne dade mi Miko Petrović : "To je arapsko pismo mrčo, to su ti Sure iz Kurana, oči ti ispale." Ne bi mi baš pojasno. Svuđ okolo stojahu golemi crnci s golijem sabljama u rukama, svijetljahu im oči као SNIJEG ili LABUDOVI. Svijesti me dozva glas : "Đe si Miko Petroviću, junače i sokole !" Pred nas stojaše čoek lijepoga stasa i obraza, vas u zlato odjeven, čalma mu bješe biserom protkana а poiznad čela imaše Alem kamen velik ka grudva od snijega. Priđe mu Miko Petrović, ruke šire u lica se ljube od radosti im iz očiju suze vrcahu ! "Zdrav mi bio Veliki Veziru, živ mi bio kućiću i odžakoviću !" Kad se primiriše i junačke suze obrisaše, predstavi me Miko Petrović. Uze ne pod ruku Veliki Vezir i povede u svoje odaje.To se ne da opisat, malo riječi, malena i snaga, to ni u san ne dolazi ! Posijedasmo, sluge ispred svakog staviše nargile zlatom ukrašene, pisak im bješe od ćilibara a po vodi plivahu latice ružine. Počesmo odbijat dimove а sluge unašahu silu od pjatova i boca. Puši, jedi, pij, pij, pij i trajasmo tako, koliko, ne umijem vi reć. U neko doba progovoriše Veliki Vezir i Miko Petrović. Dok su oni zborili, okrenuh se i obrnuh oko sebe i viđi čuda ! U sred srijede onoga sjaja stojaše jedna uljana lampica vas zarđala i prljava da prljavija nije mogla bit ! Maših se za nju i taman da je obrišem skutom, skoči Veliki Vezir na noge lagane : "Ne ! Kumim te Bogom velikijem !" Umalo je ne ispuštih ! "To je ALADINOVA LAMPA, vrisnu Veliki Vezir, niko je bez on ne smije pipnut а on je poša S OCEM PRVI PUT NA JUTRENJE !" Manuh se ćorava posla i prifatih se Lokuma iz Skoplja, zaliva sam ga konjakom iz Jermenije i sjeka vinom iz Gruzije. U to začuh Mika Petrovića : "O moj brate Veliki Veziru, pušti lampetine no mi reči koja ti je golema nevolja?" "Ne pitaj me dobri moj i pošteni Miko Petroviću, drktavijem glasom prozbori Veliki Vezir. Car moj Šahrijar, Alah izlio na njega svoju mudrost, zateka je svoju ljubu како se kurva s crnijem i ostalijem robovima, kad je jednom poša u lov i mora se vratit po nešto što je zaboravio . Isjeka ih je na komate ali od toga doba svaku mu noć moram prives po jednu djevicu. Pošto šnjom provede noć, čim svane, osiječe joj glavu !" Uzdahnu teško i pogruži se. "Vidi li se tome kraj", zabrinuh se ja ? "Doćeralo cara do duvara", prošapta Veliki Vezir i sve krši prste. Nagnu mi se Miko Petrović : "Veliki Vezir ima dvije kćeri, mlađa i nije u opasnos ali starija..." Sjedimo i dalje, pušimo i pijemo, do ića ni od muke i nije, sve ukćemo. Odjednom ka da grom udari, skoči Miko Petrović : "O moj brate Veliki Veziru, dovedi mi stariju šćer, ja ću je podučit što joj je činjet i sve se smije." Ne potraja dugo i sluškinje dopratiše Šeherezadu, to joj bješe ime . KAD JE VIĐU ĐE SE SMIJE MLADA, SVIJET MI SE OKO GLAVE VRTI.. OČI GORE ŽIVLJE OD PLAMENA, ČELO JOJ JE LJEPŠE OD MJESECA. Upozna ne Veliki Vezir, Šeherezada sjede s nama, zapali, popi, opušti se. Bješe pametna ka lijepa, iako mlada, zboraše ka Iguman Stefan ! Ne prođe mnogo a Miko će Petrović : "Na tebe je šćeri moja doša red da ideš kod Cara Šahrijara..." SVE ŠTO DOĐE JA SAM MU NAREDNA, reče Šeherezada а mene se nešto steže u grlo ! "Slušaj me dobro, strogo će Miko Petrović, pa joj se prikuči. Nijesmo razabrali ni mrve, Šeherezada je samo klimala glavom. Zgledasmo se Veliki Vezir i ja i taman da što priupitam, Miko će Petrović : "I nemoj zaboravit da povedeš sestru ti Dunjazadu !" Trajasmo mi neko vrijeme а onda đevojka ustade, pozdravi se s nama, oca poljubi u ruku i ojde. "Nemo brinut Veliki Veziru, sve će biti kako Bog nalaže", reče Miko Petrović, diže čašu te se zdravismo i poželjesmo jedni drugijema junačko zdravlje a Velikom Veziru desetoro unučadi. Kako poče prolazit vrijeme, uz ono iće i piće, opušti se i Veliki Vezir pa dozva muziku. Da me je ko prijed pita može li me što mimo gusala pokrenut, bi mu reka : "Ni da Bog !" Ali ođe, kad udari mutika u talambase, kad zapištaše zurle, mene se okrenu svijet ! Zasjeli mi , ijemo i pijemo, veselimo se, zapjevasmo čak poneku, mene se činjaše da smo jutros počeli, kad viđeh kako Veliki Vezir gleda na sahat. Zagrli ga Miko Petrović : "Neka te jadan, ovo je hiljadu i prva noć ". Nijesam sebe moga doć od čuda, doodilo mi je da povjerujem u teoriju relativiteta ! "Eto tebe sjutra obe šćeri žive i zdrave! No ti je bolje spremaj se da dočekaš zeta, Cara Šahrijara."

I sve bi kako je reka Miko Petrović !

16.

Sjedimo jednom Miko Petrović i ja i pijemo. Ne znamo što ćemo od sebe. Sve se razbježalo i povuklo u sebe ka MIŠI U PANJEGE. NAŠE GORE UMUČALE, NE RAZLIJEŽU nikakvijem а kamo li RATNIJEM KRICIMA. Loza Lozu stiže, Mezimo dimljeniga krapa i krastavice iz Golubovaca ali ni je grko u ustima. Da je bilo meda, bih popio čašu ! "Sanjam već neko vrijeme", poče Miko Petrović... "SAN JE LAŽA A BOG JE ISTINA", rekoh preko volje, tek da nešto kažem . "Ne to jadan, ozva se Miko Petrović, sanjam da sam uljega u san nekakvoga čoeka i da me u taj san juri, ne taj čoek, no drugi, brkat, visok ka Durmitor, krvavijeh očiju s nekakvom sabljetinom u rukama! Bješe ga KRVAVA PJENA POPANULA, IMAH PADNUT MRTAV no ne od SMIJEHA !" "Budim se vas u znoj! Još čujem kako gromkijem glasom pominje nečesove HAZARE i REČNIKE, ka da je srednju bibliotekarsku završio !" "Miči snove popi Lozu", pokušah ja . "Slušaj me dobri moj, prozbori Miko Petrović, da sam to jednom sanja ni po jada, no sam svake noći u drugi san! Sanjam Turke, nečesove Brankoviće, sanjam STAMBOL KRVOŽEDNI OTAC KUGE, obiđem po svijeta idući iz sna u san svakakvijeh ljudi a sve mi se čini da se nijesam maka dalje no TRI SVRAČIJA LETA ODAVDE", huknu Miko Petrović i prifati se i Loze. Sjedimo mi i pijemo, pijemo i sjedimo а čela ni se stuštila . "Miko Petroviću, rekoh, ovako dalje ne ide, upas ćemo u depresiju каu Cijevnu, ovo se ne da više izdržat! Ni Loza mi nije ka što je bila, koji je ovo vakat doša, najžalije mi je što tebe vidim takvoga, što si mrke objesio brke. SLONA bi ti dobavio ka oni VEZIR, kad bi sigura da ćete to izbavit iz ovoga jada !" "BOŽE MILI ČUDA VELIKOGA KAD SE ŠĆAŠE PO ZEMLJI SRBIJI, zausti Miko Petrović pa se potuši, al NITI GRMI NIT SE ZEMLJA TRESE, NIT UDARA MORE U MRAMORJE, nit se iko NA JEDNO GUMNO SAKUPLJA !" "Može bit da je to zato što MJESEC ne KARA ZVIJEZDU DANICU", ubačih se ја? Opet mi u čamotinju, tri ni guje na srce ljegle, kad ni se primače čoek, otkud, nijesam ga vidio dok ne prozbori : "Dobar dan Miko Petroviću junače, REČE MI JEDAN ČOEK đe ću te nać ." Podiže glavu Miko petrović i Bogomi ka da se osmijeh pojavi na virteškom licu : "Falim te Bože svemogući, jesi li ti to Mišo Paviću?" Skoči na noge lagane, skopa čoeka, poče ga nosat oko stola, sve su mu kosti krckale. Kad se smiriše predstavi mi ga Miko Petrović : "Ovo ti je, glavom mi pokaza na onižeg brkicu, lijepo odjevenog i mirišljavog, ovo ti je Milorad Pavić, uz Venclovića мој najmiliji pisac !" Poručismo iće i piće no me iznenadi Pavić, nešće Lozu no zatraži čaj ! Nije mi izgleda bolestan ali ko će tumačit tuđu ćud !? Pijemo Lozu Miko Petrović i ja, Pavić duva u oni čaj е da bi ga oladio, poče i razgovor. Ispriča Miko Petrović Paviću one svoje noćne jade а on izvadi nekakvu makinicu, okrenu je put Mika Petrovića, pritisnu jedno puce i reče : "Oli ponovit to što si mi reka ali polako i razgovjetno ?" Ispriča priču po treći put Miko Petrović, obrisa znoj s junačkog čela i nasu ni Lozu. "Od ovoga ću roman napisat, kliknu Pavić, potuć ću i Markesa, no bi ga mora smjestit u neki predio" i poče se češat po glavi ? "U PREDELU LEPŠEM OD OVOG PREDELA KOJI JE LEPŠI OD PREDELA SVIH", nijesam moga a da se ne ubačim. Miko Petrović mašivši se za Lozu, preturi Pavićevu šolju. Proli se čaj po stolu a Miko će Petrović : "E nek je sa srećom i uzdravlje, roman nazovi PREDEO SLIKAN ČAJEM !" "Tako ću nazvat drugi roman, ozva se Pavić", brišući gaće i košulju od onoga čaja.

15.

Nije prošlo ni hiljadu tri stotine četeres i osam godina odkako su nesoji raspeli Hrista, zadesimo se Miko Petrović i ja u Firencu. Nekad lijep i prelijep grad a sad grdilo! MASKA CRVENE SMRTI POODILA Firencu i sve zavila u jad i čemer! Popadao narod ka snoplje, mrci se raspadaju po ulica, bazdi do neba ! Nema se đe sjest i popit što. Nije bilo druge no da se Bogu priklonimo pa što bude ! Spuštimo prkna Miko Petrović i ja na skaline od SANTA MARIJE NOVELA, zapalimo po duvan i gledamo ono čudo i pokor. Sjedimo mi tako uru, dvije, oko nas ćikova ka mrava, kad viđesmo, mene se učinje šest no Miko Petrović ih prebroja i reče : "Sedam." Sedam đevojaka, žena, što znam, vas u crno ka što је vrijeme i situacija nalagala, viđesmo dakle kako uljegoše u crkvu. Začudo, zdravo izgledahu ! Ka na mig ustasmo Miko Petrović i ja i za njima u crkvu. Okreni, obrni po crkvi i viđesmo ih u jedan ćošak, glava uz glavu i nešto ćućore... "Oćemo li se primać", upitah Mika Petrovića ? "ŽENE LAŽU SUZE PROSIPLJUĆI", osiječe Miko Petrović no se one u ti mah nasmijaše i on reče " Ajde, može bit da ni se posreći, jer NIKO GADNO KA TURČIN NE LAŽE a ođe ih ne vidim ni jednoga." Prikučismo se mi kroz onu tmušu do iza jednoga stuba, moga sam im miris osjetit. Kakoću one ka kokoši i čusmo im imena . Jedna se zvala, mene se učinje da je glava među njih, PAMPINEJA, druga FIJAMETA, pa onda FILOMENA, EMILIJA, LAURETA, NEIFILA i ELIZA. Iz njihovog kakotanja nije bilo teško razabrat da su odlučile da idu od mjesta do mjesta i provode se kako znaju i umiju najbolje, dok Kuga ne mine ili im žifot ne uzme! Sve su se lijepo dogovorile no ispade problem : "Jes da dogovor kuću gradi, reče ona PAMPINEJA ali bez muške glave ne vrijedi nam ni počinjat !" Počešah se po obrazu i okrenuh se put Mika Petrovića. U to iz mraka ka da iz morskijeh dubina izroni, priđe ni čoek vas nakićen, lijepa stasa а Bogomi i glasa : "Đe si Miko Petroviću brate i Vojvodo ?" "Đe si Jovo, ĐOVANI moj lijepi", ozva se Miko Petrović. Ruke šire u lica se ljube. Upozna me Miko Petrović : "Ovo ti je Jovo iz Boke ali ga ođe zovu ĐOVANI BOKAČO. Čudo od čoeka, Istorija će ga pamtit, ni Vojvoda Draško mu nije ravan !" Pozva ne Jovo ĐOVANI na piće kad pored nas PAMPINEJA i onijeh šest јој drugarica. "Sam Bog ve je posla", viknuše u glas ! Ipričaše nam što su naumile i zamoliše ne ka junake i ljude od obraza da pođemo šnjima. Tretiraće ne ka braću, to mi se ne dopade baš ali nam ića, pića i razgovora neće falit. "Razgovoru nikad kraja, Miko će Petrović, ali nemojte da pića zafali !" "Svaka ti je namjesto", složismo se Jovo ĐOVANI i ja. Spakovaše se one, mi bjesmo spremni ka na sablju udarit i pođosmo . Bilo ni je lijepo da ljepše bit ne može ! Pića je bilo da smo se mogli kupat u njega. O iću vi neću ni zborit, ne bi mi vjerovali. Bilo je i „onijeh“ stvari ali mi obrazu ne priliči da o tome zborim ! Ko ne vjeruje neka čita Jova iz Boke, BOKAČA, tu je sve crno na bijelo! Svih deset dana koliko smo bili šnjima, BOKAČO је zapisiva sve što se zborilo i tvorilo a nije falio ni kod ića i pića a Bogomi ni kod „onijeh“ rabota ! Miko Petrović je sve muški podnio, nije se istica no porijeklo nije moga sakrit ! Lijepo smo se slagali i nije bilo riječi do pred kraj kad BOKAČO reče da će objavit knjigu od onijeh zapisa i nazvat je KUGA ! "Lijepi moj i pošteni ĐOVANI, reče Miko Petrović, da se KAMI kojijem slučajem zoveš ALBER, ne bi ima ništo protiv no kumim te Bogom velikijem, nazovi knjigu DESETICA." "Moga bi je nazvat i DEVET I PO NEDELJA", rekoh ja, tek da se čuje i moja . "A mogu li DEKAMERON po grčki, upita BOKAČO, ljepše zvuči а i bolje će se prodavat !?"

Amin, rekosmo Miko Petrović i ja !

14.

Vraćamo se jedne noći Miko Petrović i ja IZ TOPLA HAMAMA i taman da prođemo pored BAŠČE STAROGA IMAMA, kad me povuče Miko Petrović ! Začudih se i šćah da ga priupitam što to čini, kad on kroza zube : "Moramo se sklonit da ne ne vidi Aleksa." Sakrismo se iza jednog duvara а ја ne izdržah no provirih : U HLADU JASMINA stojaše prelijepa EMINA KĆI STAROG IMAMA, ZALIJEVAŠE ĐULE, što li činjaše, no mi ne dade Miko Petrović : "Neka jadan ne bio, oli da te vidi Aleksa, bi se postidio !" "Aleksa, Aleksa, brecnuh se ja, što se ima postiđivat !?" Nagoh se ja još jednom, ne dade mi đavo mira i viđeh Aleksu kako preko nekakvoga šimšira gleda u Eminu. Mjesec probi kroz oblake i viđe ga lijepa Emina. A jes bila lijepa, STID JE NE BI BILO DA JE KOD SULTANA, no tu ti ni HODŽIN ZAPIS NE BI POMOGA ! Aleksa skide žirado, nakloni se i NAZVA JOJ SELAM . Emina se napravi ка da ga nije ni čula ni viđela, ZAITI U IBRIK VODE i ka da je Hortikulturu diplomirala, PO BAŠČI ĐULE ZALJEVATI ODE, pedantno ! Mišljah da i dalje pratim razvoj situacije ali se navrže Miko Petrović : "Ajmo u Kujundžiluk da popijemo što, pušti ih jadan !" Riješim ja kad neki VJETAR DUHNU, pa kako duhnu, NIZ PLEĆI PUSTE а bila ni je okrenuta leđima, RASPLETE JOJ ONE PLETENICE GUSTE. ZAMIRISA KOSA, koji ZUMBULI i PLAVI i bijeli spram tog mirisa ! Od njega mi se KRENU BURURET U GLAVI а viđeh kako i Aleksa posrnu ! Zašušta oni šimšir, krcnuše grančice, LIJEPA EMINA se okrenu put Alekse i POGLEDA GA MRKO da mrče bit ne može ! Shvatih jadnoga Aleksu, on bi za njom CRKA ali koja vajda kad ona za njim ne HAJAŠE NITI ALČAK ! Privoljeh se Miku Petroviću, iskradosmo se pa pravo u Kujundžiluk . Sjedosmo u jednu bašču poiznad Neretve, poručismo Lozu Hepokovu, onu jaču i mučasmo neko vrijeme. Onda će Miko Petrović tužnijem glasom : "E moj Aleksa, moj dobri i pošteni Aleksa, NIJE SVIJET ONO ŠTO MIŠLJASMO а i GRKI SU TAMO ZALOGAJI HLJEBA..." Ne izdržah : "LJEPŠA JE OD PRIMORKINJE VILE I SVJETLIJA OD NJENOG ĐERDANA!" Zamučasmo opet. Poče da PADA PROHLADNI MRAK А VRH HRIDI CRNE POČE DA TRNE ZADNJI RUMENI ZRAK.

Popismo još pojednu i ojdosmo.

13.

Sjedimo Miko Petrović i ja u Petrograd u jednu kafanu s nekijema Rusima. Meze su ni kruške iz turšije i nečesovi kavijar, bi reka da bazdi na ribu? Da bi ni šljega u drob, podgurujemo ga Moskovskajom i Stoličnajom.

Rusi braća jednako: da zdravstvujet ovo...те ono...те ovi...te oni, od praznijeh boca moga si kuću sazidat! I tako dlanom o dlan pet, šest dana, nakitismo se mi. Taman da počinemo, kad skoči nekakva makanja od čoeka, na glavu mu bješe kačketina a imaše i bradicu ka jarac Joše Mašanove. Podiže čašu i povika piskavijem glasom : "Da zdravstvujet bratstvo radnika i seljaka, proleteri svih zemalja ujedinite se, sva vlast Sovjetima !"

Kafana živnu, počeše se jopet dizat čaše, STADE JEKA , KLEPET I LOMLJAVA....S vakta na vakat se moglo razabrat : boljševici, menjševici, eseri...

Ne prođe malo, počeše se vatat za prsi junačke, sijevnuše sablje, povadiše se Nagani, mišljah biće krvi dokoljena ! U to nešto puče ka grom ! Pade mi nam : puca Zora, no bi mi prejako. "Što je ovo za Boga miloga", priupitah Mika Petrovića ? Ustade Miko Petrović, raširi ruke ka sivi soko krila, podiže koljeno desne noge i zapjeva : OĆEMO LI VUCI GORSKI ZAPJEVATI CRNOGORSKI..."

Zamučaše Rusi ka ono RUBLJOV kod Tarkovskog. Šćah da prifatim pjesmu kad u kafanu utrča mornar s puškom u ruke, vas znojav, VAKULINČUK, kazaše mu neki ime i viknu iz mozga : "AURORA ! Počelo je !" Zna sam da je Zora, pomislim а то što je onako grunulo, то može samo Zora Matuške Rusije ! "Ako je svanulo da nazdravimo", diže čašu Miko Petrović, kad oni jarčić zaciča : "Na ZIMSKI DVORAC, na ZIMSKI DVORAC !" "Ne no ljetnji u ovo doba, ima trides ispod nule", nasmija se Miko Petrović . Popismo i dok se obrnusmo, bjesmo sami u kafanu . "Đe se đede onoliki svijet", upitasmo se u glas Miko Petrović i ja ? "Ođe se vrši VELIKA OKTOBARSKA REVOLUCIJA", trčeći ka vratima izduši jedan kelner, nijesmo ga ni viđeli da je osta i dodade još nešto ka : "BAUK KRUŽI EVROPOM ?!" Skoči na noge lagane Miko Petrović : "Samo ni je to još falilo, nijesu ni dosta Turci no su ne počeli okruživat i bauci!"

Podigosmo čaše, pomozi Bože, ispismo i ižljegosmo iz kafane. Napolje pritisla svjetina ка na pazarni dan u Virpazar. Ima ih od svake fele : brkatijeh vojnika i mornara s ukrštenijem redenicima na prsima, bačaju kokarde s kapica u snijeg, gaze ih i pljuju, đece s bubuljima u rukama, zabrađenih babuški, đedova s bradama do pasa, viđeh jednu guvernantu đe ispušti dijete u kolica niz skaline...puške prašte, konji njište, LJUDI TRPE A ŽENE NARIČU. Junačka nam srca zadrktaše, zagrli me Miko Petrović a MRKE JE OBJESIO BRKE, da je ima TOKE NA PRSIMA, ne bi mu se viđele : "Nije dobro a može bit gore ! Ti BAUK što KRUŽI EVROPOM, za neku godinu banuće ni na vrata ! Nas smo samo dvojica, ja i ti, MALO RUKAH, MALENA I SNAGA, DVIJE SLAMKE MEĐU VIHOROVE..." Pogledah ga pravo u oči i rekoh : "SVE ŠTO DOĐE MI SMO MU NAREDNI !"

12.

Veli mene jednom Miko Petrović : "Kad si pošljednji put bio u Pariz ?" "Ne znam Bogomi a što ?" "Pita me Bobo Vuković oćemo li mu pravit društvo, ima za nas mjesta u avion." "Božja volja", rekoh ja ! Sjede ne Bobo u prvu klasu a đe bi drugo, navuče firongu i donese bocu viskija. Okružismo triput i ojde Bobo po drugu bocu . "Oćemo li se kome javljat u Pariz ?" "Ne nikome", osiječe Miko Petrović, "bez Todoru !" Taman bjesmo kod pete boce a mi na Orli. Zdravismo se s CARINIKOM , zva se RUSO čini mi se. Dadosmo mu bocu Loze i pršutu, isprati ne ka braću. Poželje ni lijep boravak u GRADU SVJETLOSTI a stigli smo u mrkli mrak. U snek bar popismo a Bobom Napoleona, spomenusmo i Jelenu, pa svako na svoju bandu. Na Pigal pomogosmo nekijema đevojkama, svrnusmo do Crvenoga Mlina ali RIRIJA ne nađosmo, bješe rano za njega . "Oćemo li počinut đe i popit što", upitah Mika Petrovića ? "Idemo drito do Toša", zasuka brke Miko Petrović . "Kojega više Toša, ako za Boga znaš", iznervirah se ja ? "Toša, Todora, TEODORA....ŽERIKOA, đe ti je glava jadan ?" Sjedosmo u taksi, vozaše ga CHOCKOLLAT DANSSANT i za kvarat od ure, istovari ne čkuri ispred nekakve kućerine : "Gore na vrh je atelje gospodina ŽERIKOA", reče i nešće da ni uzme pare, no se ka nesvrstani ižljubismo. "Ako nema lifta mogli bi doć drugi dan", pokušah ali ne dade Miko Petrović : "Kuća ŽERIKOA je ka moja kuća! Ne bi volio da čuje da sam bio u Pariz а da nijesam svrta ! I pravo da ti rečem , poručio mi je nečesovu robu" i značajno mi pokaza na ruksak . Ne znam kako је bilo onijema na Himalaje ali popet se na peti sprat do ŽERIKOA uz tijesne i tmušne skaline, računam sebe ka opsadu Skadra ! Još na trećem spratu čujem ka da se čekićem u klinove cuka а miris borovijeh štica imaše mi razdrijet ono malo pluća ! "Što je ovo dobri moj Miko Petroviću ? Ovo ka da TESARI VISOKO PODIŽU KROVNU GREDU?" Osvojismo mi peti sprat ка Mon Blan, kad se otvoriše jedna vrata. Iz njih izlježe Davičo s nekom praljom, bješe im udarilo u glavu, ne viđeše nas. Uždih ćibrit i bjesmo naspram vrata na kojijema je pisalo : TEODOR ŽERIKO budući Veliki francuski slikar. Otvori vrata Miko Petrović. Uđosmo ka na GRADILIŠTE : sve tesar do tesara a neki se goli i izgladnjeli svijet promicaše otud i odovud. Probi se Miko Petrović ka što ga je Bog da, do jednoga vas bojama umazanoga i zaprljanoga čoeka. Skopaše se ka međedi, nosaše se ljetnji dan dopodne. Takve radosti u žifot nijesam vidio! "Živ mi i zdrav bio moj dobri Tole...zdrav mi budi junače, TEK SOKOLU PRVO PERJE NIKNE, ON NEMOŽE VIŠE MIROVATI...no na avion i pravac Pariz... dobro mi doša Miko Petroviću !" Upoznasmo se, sjedosmo na grede, izvadi TEODOR neko pjenušavo vino, da proslavimo viđenje, veli. Kad se mora, nije teško, zbori narod! Pijemo mi onu splačinu, NA NOS MI JE POČELA SKAKATI i tek da KOLA OBRNU NIZA STRANU, mišljah da će mi VELJA KRUŠKA U GRLO ZAPAST, kad će TEODOR : "Mnim da nijesi zaboravio...?" "Jedan je obraz", reče Miko Petrović iprimače oni ruksak. "Pita sam Barane i Ulcinjane za meduze ali mi rekoše da su ove godine sitne i manjkave, pa sam ti na svoju ruku donio nekoliko turskijeh glava e da će ih odmijenit ?" Prevrnu očima TEODOR : "Po godine zidam ođe splav, ŽIFOT MI SE U AD PRETVORIO, izgladnjujem ovi narod, počinjem sliku koja će se zvat SPLAV MEDUZE а ti..." "Neka te jadan", presiječe ga Miko Petrović, "miči meduzine i žabetine, što su one spram turskijeh glava ? Nađeni slici ime Turski splav i gotova rabota !"

Otvorim Apolo od Renaka prije neki dan i vidim , nije ga posluša !

11.

Sjedimo Miko Petrović i ja, mezimo Kučki sir i Kastradinu i zalivamo ih Nikovijem Vrancem, kad neka graja ! "Što je ovo", viknu Miko Petrović, "ne može čoek sjes ni pet ura da počine..." i poče se nervirat ! "Neka te Miko Petroviću rekoh, sjedi, viđeću ja što je." Digoh se uz viteški napor od stola i ižljegoh na ulicu. A tamo pritiska svijet, ne mogah se ni laktovima probit ali čuh đe ljudi zbore, jedni : "Svaka mu čast i čest, Kraljeviću na tebe je carstvo, neko im je mora turit prs u oko, e jes ga majka rodila..." a drugi : "nije mora baš glavnu džadu, što li će posijat, bolje je bilo dok je cijedio suvu drenovinu...", ništo ne razabrah ! U to se oni svijet utiša, moga si miša u duvar čut i viđeh kako se narod razdvoji kao kad se more pred Mojsijem povlačilo ! Otvori se prolaz kroz pučinu a nekakva spečena bakica, vas u crno, izlježe . "Jevrosimo sestro mila", čuh Mika Petrovića, nijesam ga u onu fertutmu ni vidio kad je doša. Podiže onu bakicu, ižljubi je u oba obraza i upita : "A Boga ti velikoga moja Jevre, oli mi reć što je ovo danas ?" "Ne pitaj me dobri moj Miko Petroviću", uzdahnu bakica i viđeh đe joj suza kliznu niz bijelo lice. "Onaj moj nije ima drugo što da čini no je uzeo ralo i volove i počeo da ore turske drumove !" Sjede je Miko Petrović za sto, poručismo piće i kad joj se krv vrati u obraze, Miko će Petrović : "Dijete je to jadna, oli da prozborim koju šnjim ?" "Ne vjerujem e će bit efekta, odhuknu Majka Jevrosima, dva dana sam ga molila da ne čini to, slala sam ga poočimu ali ka da duvaru zborim !" "I đe je sad", upitah ja ? "Eto ga ore glavnu džadu а svijet se skupio ka na Ćabu", uzdahnu Jevrosima, popi Lozu i diže oči put neba : "Đe si sad moj Vukašine, što mi te odnese mutna i krvava Marica, da vidiš što ti sin čini, da vidiš kako majčinu suzu ne poštuje !" Pa se okrenu put nas : zaklinjala sam ga i majčinim mlijekom ali koja fajda kad pije vino, POLA PIJE, POLA ŠARCU DAJE." Popi još jednu Lozu pa se sva pogruži. Zagrlismo je Miko Petrović i ja i počesmo je tješit. "Oćemo li zvat Vilu Ravijojlu, rekoh ja, možda će ni ona pomoć ?" "To ti je sine druga pjesma", prošapta drktavijem glasom Majka Jevrosima i još se više skupi . "Ajmo da popijemo pa ćemo viđet što ćemo", reče Miko Petrović. Taman ni Pero donese kilo Loze, kad se uzburka ona svjetina, poče bježat, nastade krkljanac, STOTINA IH ISPOD NOGA OSTA ! Na glavnu džadu ispadoše Turci, cijela ordija, krvavijeh očiju, vitlajući sabljama i povikaše u glas : "More Marko ne ori drumova !" Tek tad viđeh Kraljevića Marka čela natuštena, iz očiju mu munje sijevahu, crnjaše MU SE NEŠTO U ZUBIMA, KANO JAGNJE OD POLA FODINE : "More Turci ne gazte oranje !" Turci jopet :...ne ori, Marko :...ne gazte...to potraja ljetnji dan do podne ! "Ođe dobra bit ne može", rekoh i obrnuh se na Majku Jevrosimu. Jevra ublijeđela, mignu mi na Mika Petrovića. Bješe ga PJENA POPANULA, POLA BIJELA A POLA KRVAVA ! Skoči Miko na noge lagane i on DOZVA HRTA KARAMANA, nijesam se baš razabra u to, no nikad se ne zna kod Mika Petrovića ! Nijesam moga a da ga ne opomenem : "Miko Petroviću, nemo prenaglit, obraza ti !" STADE VRIJEME ka ono KAD JE OTIŠA HASE i dok se prenuh, stvori se Miko Petrović do Marka, šanu mu nešto na uvo i vrati se za sto. Nasu ni Lozu, osmjeh mu se razli po licu ka što se zora razliva preko Kučkoga Koma ! Pogledasmo Marka, Kraljević se okrenu put Mika Petrovića i ka da ga pogledom upituje ? "Ela momčino", ozva se Miko Petrović i diže čašu !

Ne časeći časa, DIŽE MARKO RALO I VOLOVE I RAŠĆERA TURKE NA BULJUKE !

10.

Ne bješe još svanulo kad ižljegosmo iz Kluba književnika. Ulica Francuska pusta ka Polje Ćemovsko. Nogu pred nogu i kad bjesmo kod pjace Bajlonijeve, Miko će Petrović : "Oćemo li do "Zmajka" da se dozovemo ?" "Svaka ti je na mjesto", ozvah se ja . Uđemo, sjednemo, poručimo, popijemo i poslije ne znam koje Loze, obrnem se oko sebe. Tri seljaka drijemaju uz varenu rakiju, dva pjanca krvavijeh očiju podupiru šank da ne pane, kelnerica zijeva, moga si joj drob viđet kroz usta . Mi se ugrijali i riješilida što popijemo kad se otvoriše vrata i u kafanu ulježe nekakav mrčo, vas bijel, kosa mu bješe ka kučina, odjeven u crno da crnje bit ne može. U ruke nosaše ćesetinu s nekakvijem koščurinama, mene se Bogomi učinje ka da viđeh lobanju ljudsku!? Ne pogleda nikoga no pravo za šank i kelnerici : „Bi, bi, bi,... li...m...m...mo...moga do...do...dobit na ...ob...obraz o..o..o..ho...homlet ?“ Kelnerica ga pogleda ka da je pokojnog đeda viđela da je usta iz groba : „Što veliš?" „O...o...ho...hom..homlet“, promuca oni mršo s lobanjom. U to nastade sprdnja. Kelnerica i oni pjanci nijesu znali što će od sreće što im ga je Bog posla. Spominjahu prebranac, kavurmu, škembiće u saftu, oli popit što prije doručka, što ti je to u ćesu, okle si mrčo...? Probudiše se i seljaci: "Znaš li ti jadan pošto je danas jaje !?“ Sažali se Miko Petrović : „Neka te ljuđi, puštite čoeka“, sjedi ođe, prinese mu stolicu, Ustade, ufati ga za ruku i sjede za sto. Poručismo Lozu i pitasmo ga čegović je ? Izmuca nešto ka : „Otac mu se obnoć javlja na tvrđavu, no nije živ, ubili su ga majka i rođeni mu stric ali će ga on osvetit ako Bog da“, te bolje je BITI IL NE BITI, te PITANJE JE SAD il nikad, spomenu nekakvoga Jorika, nikad čuli а s nekijem Fortinbrasom ni uze pamet ! Te ovaki je, te onaki je... dokle ni se ne smuči : "Nijesmo te ođe sjeli da ni nepoznate ljude opanjkavaš i blatiš, no ako ćeš da popiješ ajd, pa da se ka ljuđi rastanemo“, presiječe ga MikoPetrović !

Snuždi se Homlet, bi mi ga ža i šćah što lijepo da mu rečem, kad on skoči i kroz vrata ! „Nek ide s anđelima“, reče Miko Petrović. Popismo još po pet Loza, platismo i ojdosmo. Put ne nanese jopet pored pjace Bajlonijeve. Stvorio se red pred kontejnerima, okrenuh glavu da koga ne poznam, kad će Miko Petrović : „Eno Homleta“, pokaza mi prstom . Pogledam, Homlet stoji neđe u sredinu reda, bješe podiga one koščurine, prevrnuo očima i nešto mrmolji. Priđoh da čujem što zbori ali od silne graje razabrah samo : „...IMA NEŠTO TRULO...“ „To ti je jadan iz kontejnera“ rekoh, prije no što me odvuče Miko Petrović.

9.

Navalili Turci na lomnu Crnu Goru, ucrno im se majke zavile ! Žare i pale, otimaju tamo đe se nema što što otet, sijeku junačke glave. Siječemo i mi njiove ali ne možemo postić, ima ih da igla na zemlju ne može panut ! Svijet ravnodušan ka što je vazdan bio, misle : Nije to naša kuća! Velika Bretanja podupire Turke đe goj može, Matuška Rusija se svojijem jadom bavi. U Crnu Goru nesloga, svako vuče na svoju bandu, zlo da gore bit ne može ! Sjedimo Miko Petrović i ja u baštu hotela Grand, pijemo Lozu i mezimo Njeguški sir i pršutu. Ukćemo, znoj ne probija ali muci nema oduška! "Što nam je činjet", pitam Mika Petrovića ? "VAKAT DOĐE VALJA VOJEVATI, PRIVOLJET SE CARSTVU NEBESKOME," otpuhnu Miko Petrović, otpi Lozu pa nastavi : "No prije svega valja nać glavara koji će ne izmirit, zatrijet sjeme zla, poslijed ćemo lako."

Gledam ga, mrki mu brci pali po ramena, čelo mu se stuštilo ka nebo nad Lovćenom prije groma i sve nekako drkti .

U to graja na ulicu ispred hotela. Miko Petrović glave ne diže. Skočih sa stolice i ižljegoh iz bašte. Niz ulicu nahrupila sila od svijeta, bačaju kapice u vis, poneki uždi malu pušku a svi veseli, lica im sjakte od radosti, pjesme pjevaju ka da sa Vučjeg Dola doode ! Kad bjeu pored nas, viknuh : "Što je braćo ako za Boga znate, što se u ovo nedoba veselite ?" Neki momčić da mu Bog pomože, bješe mi najbliži i ču što viknuh, skoči te me ižljubi u oba obraza i plačući od radosti prozbori : "Evo ni spasa! Bog veliki injegova sila nam ga je posla, u dobri čas... "Koga, ufatih momka za ruku, koga ni je posla ?"

Momče mi pokaza nekakvoga čoečuljka kojega nosahu na ramena vojvode i serdari. "To je ruski Car, doša je da ni bude Gospodar. " Svi u glas : "Bog ni je posla Cara Šćepana.... i taman da uzmu ariju, ču se glas Mika Petrovića: "Zalud se radujete braćo moja ! Bog je jedan а ovo što vi jaše po ramena,то je braćo LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI ! Ako mi ne vjerujete, pitajte Vladiku Rada !

8.

Igramo Miko Petrović i ja Sans s Izabelom od Espanje. Ferdinand ni toči vino iz Malage i malo malo pa pita :"Jeste li ogladnjeli ljuđi ?" "Neka te sad, velimo mi, pušti ne da igramo jadan !" Umiri se Ferdinand i sjede iza Mika Petrovića, tobož da prati igru . U jedan mah, taman dobih ručni Betl ka da mi ga je sami dobri Bog posla, ulježe nekakvo slušče, pokloni se i reče Izabeli :"Vaše Veličanstvo, doša je Kristofor Kolumbo, veli da ima zakazano ."Mene dođe zlo kad viđeh Izabelu đe spušta karte ! I Ferdinadu ne bi milo: "Nemojte prekidat, imate kad s tijem Kolumbom, to je nečesovi kokošar, čuja sam nešto о Kolumbovom jajetu..." "Uvedi ga", reče Izabela. Mene se okrenu u stomak, do dana današnjeg ne mogu prežalit oni Betl !

Uvedoše Kolumba, nesoja, oca mu očinjega ! Pokloni se on Izabeli i Ferdinandu а nama klimnu glavom. Zatapša rukama Izabela i dok dlanom o dlan, uljegoše sluge noseći na zlatnijem pjatima silu ića i pića. Sjedosmo za sofru, jesmo, pismo, i kad šćasmo opet da popijemo, kinu Miko Petrović. Kinu ka da grom u Lovćen udari! "Nazdravlje", povikasmo Izabela, Ferdinand i ja a oni Kolumbo ustade od sofre i gledajući Izabelu, pokaza prstom, za malo mu ga ne osjekoh, put Mika Petrovića : "Vaše Veličanstvo, za ovo je jedini lijek indijski čaj s biberom a pošto je Zemlja okrugla, molim Ve da mi date tri broda pa ću poć na Zapad i pronać novi kraći put za Indiju i proslavit i Vas i Espanju!

Ferdinand se grohotom nasmija : "Okrugla veliš ?" Izabela se dvoumljaše, ja pogledah Mika Petrovića. Raščešlja brke Miko Petrović: "Zemlja jes okrugla to ne moraš dokaživat а što se tiče Indije na Zapad, tu ćeš se grdno iznenadit. Okrenu se Izabeli : Daj mu tri broda ali ih mora nazvat Santa Marija, Ninja i Pinta, neka ga, nek ide, proslaviće i tebe isebe. Otkriće Ameriku i kakve je tvrde glave, nazvaće je Indija a amerikance Indijancima.

Prelomi Izabela, dade mu brodove i bi što bi !

7.

Sjedimo i pijemo Lozu Miko Petrović i ja u jednu tavernu u Boku, kad stiže vapor. IZLJEŽE iz njega NEKAKVOGA PUKA, SVI ŠARENI KAO DIVLJE MAČKE, ISTREŠTILI OČI KAO TENCI .

Jesi li ufatio ritam, obrnu se Miko Petrović kelneru koji ni je donio sedmu Lozu, e sad nemo stajat dok ti ne rečemo . Odbijamo dimove Miko Petrović i ja каd se stvoriše dvojica, jedan visok ka Jablan imaše nos po naški i nekakvu smiješnu kapicu na glavu, pušaše na lulu ka Podgorički Turci. Oni drugi, bješe mu usjenu, zboraše malo no vazdan nešto pisaše u tefter. Nagnu se oni Jablan, skide kapicu i reče : "Dobar dan vam želim gospodo ."

Pogleda me Miko Petrović, te će onoj dvojici: "Dobro došli, sjedite i popijte što s nama." Sjedoše, popismo, popismo jopet, pa će Miko Petrović: "Kojim dobrom dobri ljudi ?" "To smo vi i šćeli reć, ustade oni Jablan, opet skide kapicu i nagnu se : "Dozvolite da se predstavim, ja sam Šerlok Holms a ovo je doktor Votson." Ustade i oni drugi, nagnu se i on i skide ćelepuš. Ustadosmo Miko Petrović i ја, nagnusmo se i mi i rekosmo čegovići smo. Sjedosmo opet, popismo a Jablan će: "Doša sam da izvršim istragu !" Pogledasmo se Miko Petrović i ja, bi mi neprijatno ! Obrnu se Miko Petrović oko sebe : "Potiše, ođe smo među Lacmane а LACMAN JE VOLIJI KOKOŠ ILI JAJE," zovnu kelnera i poruči OVNA I GRUDU SIRA. Zabavismo se četiri ure čopleći ovna i jedući sir, Crmničko vino neću ni pominjat. Kad se podmirismo, uozbilji se Miko Petrović : "U Crnu Goru se vazda znalo ko će vršit istragu, okrenu se put mene: kad si pošljednji put vidio maloga Rada ?" "Jutros, ppoša je s onijem brkatijem Sarajlijom da nešto uči." "Kako znaš", upita me Miko Petrović ? "Vidio sam Sarajliju đe je ponio dvije male puške i stavio ih za pas." Okrenu se Miko Petrović put one dvojice : "Poranili ste braćo а da i nijeste, ođe će se vršit samo jedna istraga i to ISTRAGA POTURICA a neće je vršit niko drugi do Vladika Danilo i to kad bude stio budući Vladika Rade, Amin !"

"Amin," rekosmo nas trojica. Poručismo, jedosmo, popismo, otpravismo ih na vapor, pa će mene Miko Petrović : "Miči jadan, što je kuća Holms i Votson spram kuće Petrovića Njegoša !?"

6.

Sjedimo Miko Petrović i ja u BAŠTU SLJEZOVE BOJE i preko volje pijemo meku šljivovu rakiju, kad eto ti ga Fransoa I : "Đe ste, đe si, u obraze, sjedi oli popit...?" Iznenadi ne Fransoa Prvi: "Donesi bisage", dozva paža lijepoga ка da ga je Leonardo kod Verokija u atelje pravio ! Donese momčić, Franjo zavuče ruku i izvadi, nećete mi vjerovat, četiri boce Remy Martin-a! Bačismo Miko Petrović i ja onu splačinu, ja po Remijy, Miko Petrović po Martin-u а Franjo ne tapše po ramena i samo zbori : "Živi i zdravi bili i đeca vi zdrava bila !"

Kad popismo, sjeti se Miko Petrović : "Kojim dobrom, dobri moj i pošteni Franjo ?" Počeša se po glavi Fransoa Prvi : "Muka me ufatila u dvor, kad gođ sjednemo da ijemo a jelo neslano! Žena mi je za kuvara uzela nekakvu Riku Zarai i otad se nijesam osolio ! Jedem nečesove travuljine, zobljem špice ka tica i kusam čorbuljine!" Diže čašu Miko Petrović, nazdravi, usu u grlo, pa će: "Riješit ćemo to , nemoj itat." Umiri se Fransoa, poruči piće, opušti se, Bogomi i zapjeva! Prifatismo Miko Petrović i ja, kafana se pretvori u uvo, nekakva se milina razli po ljudima Trajasmo tako neko vrijeme, činjaše se da smo u oblacima, kad ni se prikuči nekakav mrčo.

"BENVENUTO moj dobri ČELINI", viknu Miko Petrović ! Upoznasmo se, poruči ČELINI piće i zapjeva s nama. U neko doba, POŠTO MRKNI I POŠTO VEČERAJ а PUK SE POČE U JEDNU KUĆU SAKUPLJAT, okrenu se Miko Petrović ČELINIJU: "Jesi li mi napravio ono što sam ti poručio ?" "Obraz valja čuvat", ozva se ČELINI, čeprkajući po nečesovoj vreći. Izvadi neko čudo od zlata i slonove kosti i dade ga Miku Petroviću. Odmjeri ga Miko Petrović sa svijeh strana i pruži Franju : "Evo, ovo ti je slanik s kojijem ćeš uć u Istoriju", pa se okrenu put ČELINIJA : "а i ti bi moga što napisat da ostane za buduća neka pokoljenja, jer POKOLJENJA DJELA SUDE, ŠTO JE ČIJE DAJU SVJEMA ! "Napisaću tvoj žifot", zaradova se ČELINI. "Ni da Bog, tvrdo će Miko Petrović, napisaćeš svoj žifot i nazvaćeš ga MOJ ŽIVOT !"

5.

Veli mene jednom Miko Petrović :"Bruka je i grdilo što ođe sjedimo i pijemo a KAPELU SIKSTINU nijesmo ni počeli!" "Ko žurio vrat slomio", rekoh, а čaša Loze mi se magli u rukama. "Obećali smo mrčo", Miko će Petrović. "Ajmo još po dvije, pa što se mora nije teško", složih se ja.

Pokupismo pinjele i nešto boja, ponijesmo i demižon Loze da ni se nađe usput i krenusmo. Put ne nanese kroz Kararu a to ti je jedno grdno mjesto, sve krš i bubulj ! Pasamo mi, sve mnim oćemo li izljeć iz Karare, kad viđesmo jednoga momčića vas u znoj kako macolom udara nekakvu kršinu. Zasuka brke Miko Petrović, pogleda me, poznasmo se i reče onom momku : "Što to činiš sine?" Mali se isprsi : "Oću da postanem vajar !" "Ostavi to sad, reče mu Miko Petrović, imaš kad, no gledaj od česa se živi." "Nego dijete, razumiješ li se ti u skele, umiješ li ih sazdat a da ne panu?" "Umijem, opet se isprsi momče, boljega nijeste mogli nać !" "Jesi li čuja za nekoga Leonarda, prisjetih se nešto ?" "Nemote mi ga pominjat, smrači se dijete, ono je makanja, sve što je počeo, sve mu se oburdalo а i poša je na TAJNU VEČERU." Pogledasmo se Miko Petrović i ja : "Od nas ćeš dobijat stan i hranu a i popićeš s nama." Taman da krenemo, momak se trže : "Poć ću s vama ako mi date da pišem sonete !" "Što je ovo za Boga miloga, povika Miko Petrović, juče se jedva odbranismo od nekakvoga Dantea, oće veli da piše KOMEDIJU i to ni manje ni više no BOŽANSTVENU, ti danas sonete, koji je ovo vakat doša !?" "Piši, rekoh đetetu ali nemoj da posa trpi." Malome suze pođoše od sreće. Pogledah ga, pa ću Miku Petroviću : "Viđi kako je lijep, ka anđeo, kako te zovu dijete?" "Mikele, odgovori dijete, brišući suze." "Zvaćemo te Mikele anđeo, reče Miko Petrović ili još bolje, MIKELANĐELO !"

Stignemo mi srećno u Rim, pa u Vatikan, smjestimo se, sjednemo za sto i poručismo piće a MIKELANĐELO će svaki čas : "Kad ćemo u Kapelu...kad ćemo u Kapelu...?" "Sjedi ne sio se, velim ja, đe itaš ?" "Nećemo poć, Miko će Petrović, dok ni JULIJE ne poruči piće za srećan početak !" U neko doba eto ti i Pape JULIJA, ižljubismo se, pitasmo za zdravlje, kako đeca... Poruči JULIJE piće pa će : "Kad mislite počet ?" "Dobri moj Julo, usuka brke Miko Petrović, čim ovo dijete, očima pokaza na MIKELANĐELA, skotura skelu, popećemo se i nećeš ne gledat dok ne finišamo, ka što ni obrazu dolikuje !"

Ruka ruci, obraz obrazu, ja mignuh na maloga : "Poteci dijete !" Diže se MIKELANĐELO i nogama u prkno. Posjeđe JULIJE s nama neko vrijeme pa ojde. Veli čeka ga žena na večeru, oćete li samnom, obradovala bi se...neka fala, imamo kad...

Sjedimo Miko Petrović i ja još neko vrijeme, kelneri ne zavoljeli, zdravimo se šnjima ka s braćom i taman kad je bilo najljepše, ka da je iz zemlje iznika, stvori se pored stola MIKELANĐELO ! "Ti brže otud nego odovud, našalih se ja." "Odmori sine, reče mu Miko Petrović, popij što." "Završio sam, prošaputa Mikele." "Nijesi mora itat, pomilovah ga po glavi." "Sjutra ćemo poranit pa da počnemo, energično će Miko Petrović." "Završio sam, opet će MIKELANĐELO." "Ada čujemo, nijesmo gluvi, sjedi i popij što..." "Oslika sam SIKSTINSKU KAPELU, reče momče i saže glavu." Pogledasmo se Miko Petrović i ja, zagrlismo ga i u glas : "E neka si, nemoj se stiđet zbog toga no sjedi i popij što s ljuđima!"

4.

Krenulo ljeto, Miko Petrović i ja sjeli pod Mitrovu smokvu i pijemo Lozu. Vinogradi ponijeli, puna mi duša, sve mnim : reć ću Petru da ne pravi Vranac ove godine no samo Lozu! Muve zuje, mene se prispalo kad će Miko Petrović: "Oćemo li poć do Rima, zva ne je Papa da mu nešto oslikamo?" "Ne, prenuh se ja, no ćemo poć đe te ja povedem!" "Đe, upita Miko Petrović?" "Jesi li čuja za rijeku Rubikon?" "Ne ja, povrnu mi Miko Petrović." "Slušaj me dobro, rekoh ja, niđe ka u Rubikon nećeš nać bolje pastrve!"

Pokupismo štapove i pribor i dva kila Loze da ni se nađe dok ne svane, ladno je pored vode. Poljubismo đecu, ženama rekosmo što da svare za večeru i pođosmo. Noć je bila da ti srce zapjeva. Ojha, ojha i taman kad bačismo drugu bocu, ižljegosmo pred Rubikon. Ko je bio što ću mu pričat a ko nije, još je manja potreba, to se na da ispričat!

Pošto smo se počkali, zabačismo štapove, zapalismo i sjedosmo. Znamo mi da je sjeđenje opuč pri ležanju ali ođe je druga priča. Nijesmo sjeđeli ni kvarat od ure, kad s one bande ispadoše neki ljuđi ! Bačiše deku na zemlju i počeše nešto činjet. Ne izdrža Miko Petrović : "Što to činite dobri ljudi ?" Ufati ih na prepad. Diže se jedan ćelav, imaše nos ka Perovan Spasojev, moga si šnjim duvar poduprijet, pita ne za zdravlje i pozva ne na onu bandu. "Što to činite, ponovo će Miko Petrović ?" "Znate li Fircig, šćah da pripomognem?" "Ne, reče oni s nosom, bačamo kocke." "Oću li vi ja bačit dvije tri ruke", Miko će Petrović i poče se skidat u donje gaće. "Ela", zavikaše s one bande.. Preplivasmo Rubikon Miko Petrović i ja, zdravismo se šnjima i sjedosmo na deku. Zapalismo, popismo i Miku Petroviću dadoše kocke. Iz šake u šaku, ne bi ni po ure, Miko će Petrović : "Oću li ih bačit ?" "Ela", viknusmo svi u glas ! Bači ih Miko Petrović i još se ne smiriše a oni nosati ustade i grobnijem glasom izgovori : ALEA IACTA EST!

I bi što bi !

3.

Uradismo Miko Petrović i ja projekat Bogorodičine crkve za grad Pariz. Francuzi nesoji, prekrstiše je poslije u NOTRE DAME ! Neko vrijeme smo se prepirali : oćemo li dva zvonika ili jedan! Miko Petrović je volio dva da među njih smjesti rozetu a ja sam stio po naški, jedan zvonik. U to doba me nervira neki Jago kako smo ga dobri i pošteni Šekspir i ja zvali a u Francusku su ga zvali Igo. E, ti Igo je doodio svaki dan u naš projektantski biro i za ruku vodio jednoga nesoja Kvazimoda, koji je kasnije posta Talijanski pisac ali je mora dodat ime Salvatore.

Jago ili Igo је ima para koliko ti duša oće ali pića i nafake od njega nijesmo viđeli! No neka, s anđelima, što bi reka Miko Petrović. Najkrivlje mi bješe što oni grbo Kvazimodo poče podupirat Mika Petrovića da crkva ima dva zvonika!

Pijemo jedan dan Miko Petrović i ja pet boca Kalvadosa što ni ih je Dr. Ravik kupio od nekakvijeh Eriha i Marije ispod TRIJUMFALNE KAPIJE i zborimo: ja jedan zvonik a Miko Petrović dva...i tako uru po uru, ispismo oni Kalvados. Taman šćah da pitam: što ćemo sad, kad na vrata Jago/Igo i Kvazimodo. Oni će: Bolje ve našli, ja kisjelo: dobro došli. Kvazimodo, ko bi se nada, okle je izvuče pruži jednu bocu Miku Petroviću i reče: "Ovo ti je poslala ROZMERI, dobila je BEBU...

E neka je nazdravlje, povikasmo nas dvojica, Miko Petrović i ja. I kako ni je Roza upitah kurtoazno, dok je Miko Petrović otvara bocu? Igo pomenu TESU, oni grbavi nesoj NOŽ U VODI ali se ništo ne razabrah u to! Počesmo pit, pije i Igo a Kvazimodo se prikučio Miku Petroviću te kroz žvalje mrmolji: "Pozdravila te Rozmeri, te Roza, te Rozeta, pita kaćete se nać, te bolje je dvaput no jednom...doke mi se ne smuči! Skočih na noge lagane: "Miko Petroviću, oli dva zvonika?" "Oću, reče Miko Petrović. "oli ugradit Rozmeri, Rozu, Rozetu među njih ka što braća Mrnjavčevići ugradiše snaju?" "Oću, veli Miko Petrović." "Amin, rekoh ja!"

Ižljubismo se nas dvojica, oni krivo nije zna što će od sreće a vidio sam Jaga kao je popio svo piće dok smo se mi ljubili. "Kvazimodo, rekoh onoj nakazi, dabogda zvonio na oba zvonika i vera se po njima ka grdni majamun a ti Jago, ARPAGONE jedan, mrš otole, vi ste za mene JADNICI!" Pobjegoše oni i kasnije doznam da se i Jago/Igo proslavio ka pisac. Napisa je roman i nazva ga JADNICI!

Što ćeš, vazda se mora pazit što i đe govoriš !

2.

Lijeno teče rijeka Salinas. Miko Petrović i ja zavrnuli nogavice do ispod koljena, spuštili noge u vodu, zabačili štapove, pušimo, pijemo Lozu i duši dajemo odušak. Vrućina i zapara, uši ni oće opanut ka murve a nama se ne da pomjerit.

U neko doba pogladi brke Miko Petrović : "E kako bi ni dobro došla sad bira Nikšićka!" Ne avetaj jadan, rekoh glasom promuklijem od suvoga grla. Okrenu se Miko Petrović oko sebe, stavi dva prsta u usta i zviznu. Dok dlanom o dlan, iza nekakve kupinove drače, ispade crnpurasto dijete s vrbovijem prutom u rukama. Nepovjerljivo me odmjeri i poče palcem lijeve noge šarat po pijesku.

"Džono, reče mu Miko Petrović, ojdi do Pera i uzmi tri piva Nikšićka ali da budu ledna ka sisa od vještice." Obrnu se mali i nogama u prkno.

"Ko ti je ovi Džono, priupitah Mika Petrovića?"

"Komšijsko dijete, ada znaš onoga Štajnbeka, prva kuća do Adžovića?"

Ne bi mnogo kad evo ti Džona. Zapalismo, odlismo iz boce za mrtve i počesmo da pijemo oni nektar Božji!

Zuje muve oko nas, Salinas PANTA REI, ka što bi reka dobri i pokojni Heraklit a mi ne patišemo. Pođe Džono još deset puta dok se ne prenuh: "A Boga ti velikoga Džono, što ti u žifot činiš bez što pecaš i ođe s nama biru piješ?"

"Pišem, reče dijete."

"A što pišeš crni sine, začudi se Miko Petrović?"

"Pravo da vi rečem, već sam sve napisa, stidljivo će Džono."

"Što si napisa, upitah dijete?"

"Roman, reče dijete i saže glavu."

"Nijesi zar, prozbori Miko Petrović?"

"Jesam Bogomi, pocrvenje mali."

"O čemu si pisa, blago ću ja da ne povrijedim dijete?"

"O rodnom kraju, promuca Džono."

"Nemo mi reć, promrmlja Miko Petrović, gledajući kroz dno od boce."

"Neka te, rekoh, pa đetetu : jesi li što istraživa...ka Vladika Danilo?"

"Čitaćete kad bude štampano, ispravi se momčić, pa dodade tiše: no sam ve stio pitat...još nijesam smislio..."

"Što, pridiže se Miko Petrović?"

"Nijesam smislio naslov romana, reče Džono, dvoumim se između Zapada i Istoka...."

"Slušaj Džono sine moj, rekoh gledajući Mika Petrovića kako otvara bocu, NA ZAPADU NIŠTA NOVO a istočno..."

U taj mah, Miko Petrović pošto je popio po boce, mljacnu slasno i reče: "Ovo ođe je pravi raj!"

Znam što ću, skoči Džono, roman ću nazvat ISTOČNO OD RAJA !

Svaka ti je namjesto, složismo se u glas Miko Petrović i ja.

MIKO PETROVIĆ I JA

Neobjavljena kniiga broj 2

BURLESKE

1.

Sjedimo Miko Petrović i ja s Frojdom u jednu kafanu u Vijenu na Lijepom plavom Dunavu i pijemo. Sjedimo i pijemo, pijemo i sjedimo, razgovoru nikad kraja. Taman da poručimo sljedeću turu kad u kafanu uleće Frojdova šćer vas u suzama! Skoči Miko Petrović, zagrli je: "Sjedi dijete pa ćeš ni ispričat što je bilo.

Mala se utuši od suza! Viđi jadan što je šnjom, velim ja Froju. Sjede Frojd šćer na krilo, poče je smirivat, ljubit u suzne oči...

Poručih piće i poslije petog konjaka dođe mala sebe i prozbori : "Tata silovali su babu!"

Ada nijesu zar?, zapanji se Miko Petrović.

Zaplaka Frojo, ništo nije grđe od muškijeh suza, ne veli uzalud narodni genije: GROZNE SUZE NIZ BIJELO LICE!

Zasuka brke Miko Petrović: I što ćemo sad?

Moramo joj pomoć, promrsih kroza zube.

Kako, zavapi Frojd а brada mu drkti?

Moraćemo babu sjest s nama i analizirat fakat po fakat, energično osiječe Мiко Petrović sučući brke! Đe je baba upitah dijete, dovedi je da izvršim analizu.

Ni da Bog, zakuka mala, analizu može i mora izvršit samo njen sin i moj otac, i privi se uz Froja!

Ada šćeri moja, to mora bit analiza psihe, blago će Miko Petrović.

On i samo on, vrisnu đevojčica, analizu babine psihe izvršiće samo moj otac i niko drugi!

E falim te Bože svemogući, viknu Miko Petrović dižući ruke put neba, ođe i sad je rođena PSIHOANALIZA a dobri Frojo, Frojd će bit otac PSIHOANALIZE!

Amin, potvrdismo mi!