12.

Veli mene jednom Miko Petrović : "Kad si pošljednji put bio u Pariz ?" "Ne znam Bogomi a što ?" "Pita me Bobo Vuković oćemo li mu pravit društvo, ima za nas mjesta u avion." "Božja volja", rekoh ja ! Sjede ne Bobo u prvu klasu a đe bi drugo, navuče firongu i donese bocu viskija. Okružismo triput i ojde Bobo po drugu bocu . "Oćemo li se kome javljat u Pariz ?" "Ne nikome", osiječe Miko Petrović, "bez Todoru !" Taman bjesmo kod pete boce a mi na Orli. Zdravismo se s CARINIKOM , zva se RUSO čini mi se. Dadosmo mu bocu Loze i pršutu, isprati ne ka braću. Poželje ni lijep boravak u GRADU SVJETLOSTI a stigli smo u mrkli mrak. U snek bar popismo a Bobom Napoleona, spomenusmo i Jelenu, pa svako na svoju bandu. Na Pigal pomogosmo nekijema đevojkama, svrnusmo do Crvenoga Mlina ali RIRIJA ne nađosmo, bješe rano za njega . "Oćemo li počinut đe i popit što", upitah Mika Petrovića ? "Idemo drito do Toša", zasuka brke Miko Petrović . "Kojega više Toša, ako za Boga znaš", iznervirah se ja ? "Toša, Todora, TEODORA....ŽERIKOA, đe ti je glava jadan ?" Sjedosmo u taksi, vozaše ga CHOCKOLLAT DANSSANT i za kvarat od ure, istovari ne čkuri ispred nekakve kućerine : "Gore na vrh je atelje gospodina ŽERIKOA", reče i nešće da ni uzme pare, no se ka nesvrstani ižljubismo. "Ako nema lifta mogli bi doć drugi dan", pokušah ali ne dade Miko Petrović : "Kuća ŽERIKOA je ka moja kuća! Ne bi volio da čuje da sam bio u Pariz а da nijesam svrta ! I pravo da ti rečem , poručio mi je nečesovu robu" i značajno mi pokaza na ruksak . Ne znam kako је bilo onijema na Himalaje ali popet se na peti sprat do ŽERIKOA uz tijesne i tmušne skaline, računam sebe ka opsadu Skadra ! Još na trećem spratu čujem ka da se čekićem u klinove cuka а miris borovijeh štica imaše mi razdrijet ono malo pluća ! "Što je ovo dobri moj Miko Petroviću ? Ovo ka da TESARI VISOKO PODIŽU KROVNU GREDU?" Osvojismo mi peti sprat ка Mon Blan, kad se otvoriše jedna vrata. Iz njih izlježe Davičo s nekom praljom, bješe im udarilo u glavu, ne viđeše nas. Uždih ćibrit i bjesmo naspram vrata na kojijema je pisalo : TEODOR ŽERIKO budući Veliki francuski slikar. Otvori vrata Miko Petrović. Uđosmo ka na GRADILIŠTE : sve tesar do tesara a neki se goli i izgladnjeli svijet promicaše otud i odovud. Probi se Miko Petrović ka što ga je Bog da, do jednoga vas bojama umazanoga i zaprljanoga čoeka. Skopaše se ka međedi, nosaše se ljetnji dan dopodne. Takve radosti u žifot nijesam vidio! "Živ mi i zdrav bio moj dobri Tole...zdrav mi budi junače, TEK SOKOLU PRVO PERJE NIKNE, ON NEMOŽE VIŠE MIROVATI...no na avion i pravac Pariz... dobro mi doša Miko Petroviću !" Upoznasmo se, sjedosmo na grede, izvadi TEODOR neko pjenušavo vino, da proslavimo viđenje, veli. Kad se mora, nije teško, zbori narod! Pijemo mi onu splačinu, NA NOS MI JE POČELA SKAKATI i tek da KOLA OBRNU NIZA STRANU, mišljah da će mi VELJA KRUŠKA U GRLO ZAPAST, kad će TEODOR : "Mnim da nijesi zaboravio...?" "Jedan je obraz", reče Miko Petrović iprimače oni ruksak. "Pita sam Barane i Ulcinjane za meduze ali mi rekoše da su ove godine sitne i manjkave, pa sam ti na svoju ruku donio nekoliko turskijeh glava e da će ih odmijenit ?" Prevrnu očima TEODOR : "Po godine zidam ođe splav, ŽIFOT MI SE U AD PRETVORIO, izgladnjujem ovi narod, počinjem sliku koja će se zvat SPLAV MEDUZE а ti..." "Neka te jadan", presiječe ga Miko Petrović, "miči meduzine i žabetine, što su one spram turskijeh glava ? Nađeni slici ime Turski splav i gotova rabota !"

Otvorim Apolo od Renaka prije neki dan i vidim , nije ga posluša !