5.

Veli mene jednom Miko Petrović :"Bruka je i grdilo što ođe sjedimo i pijemo a KAPELU SIKSTINU nijesmo ni počeli!" "Ko žurio vrat slomio", rekoh, а čaša Loze mi se magli u rukama. "Obećali smo mrčo", Miko će Petrović. "Ajmo još po dvije, pa što se mora nije teško", složih se ja.

Pokupismo pinjele i nešto boja, ponijesmo i demižon Loze da ni se nađe usput i krenusmo. Put ne nanese kroz Kararu a to ti je jedno grdno mjesto, sve krš i bubulj ! Pasamo mi, sve mnim oćemo li izljeć iz Karare, kad viđesmo jednoga momčića vas u znoj kako macolom udara nekakvu kršinu. Zasuka brke Miko Petrović, pogleda me, poznasmo se i reče onom momku : "Što to činiš sine?" Mali se isprsi : "Oću da postanem vajar !" "Ostavi to sad, reče mu Miko Petrović, imaš kad, no gledaj od česa se živi." "Nego dijete, razumiješ li se ti u skele, umiješ li ih sazdat a da ne panu?" "Umijem, opet se isprsi momče, boljega nijeste mogli nać !" "Jesi li čuja za nekoga Leonarda, prisjetih se nešto ?" "Nemote mi ga pominjat, smrači se dijete, ono je makanja, sve što je počeo, sve mu se oburdalo а i poša je na TAJNU VEČERU." Pogledasmo se Miko Petrović i ja : "Od nas ćeš dobijat stan i hranu a i popićeš s nama." Taman da krenemo, momak se trže : "Poć ću s vama ako mi date da pišem sonete !" "Što je ovo za Boga miloga, povika Miko Petrović, juče se jedva odbranismo od nekakvoga Dantea, oće veli da piše KOMEDIJU i to ni manje ni više no BOŽANSTVENU, ti danas sonete, koji je ovo vakat doša !?" "Piši, rekoh đetetu ali nemoj da posa trpi." Malome suze pođoše od sreće. Pogledah ga, pa ću Miku Petroviću : "Viđi kako je lijep, ka anđeo, kako te zovu dijete?" "Mikele, odgovori dijete, brišući suze." "Zvaćemo te Mikele anđeo, reče Miko Petrović ili još bolje, MIKELANĐELO !"

Stignemo mi srećno u Rim, pa u Vatikan, smjestimo se, sjednemo za sto i poručismo piće a MIKELANĐELO će svaki čas : "Kad ćemo u Kapelu...kad ćemo u Kapelu...?" "Sjedi ne sio se, velim ja, đe itaš ?" "Nećemo poć, Miko će Petrović, dok ni JULIJE ne poruči piće za srećan početak !" U neko doba eto ti i Pape JULIJA, ižljubismo se, pitasmo za zdravlje, kako đeca... Poruči JULIJE piće pa će : "Kad mislite počet ?" "Dobri moj Julo, usuka brke Miko Petrović, čim ovo dijete, očima pokaza na MIKELANĐELA, skotura skelu, popećemo se i nećeš ne gledat dok ne finišamo, ka što ni obrazu dolikuje !"

Ruka ruci, obraz obrazu, ja mignuh na maloga : "Poteci dijete !" Diže se MIKELANĐELO i nogama u prkno. Posjeđe JULIJE s nama neko vrijeme pa ojde. Veli čeka ga žena na večeru, oćete li samnom, obradovala bi se...neka fala, imamo kad...

Sjedimo Miko Petrović i ja još neko vrijeme, kelneri ne zavoljeli, zdravimo se šnjima ka s braćom i taman kad je bilo najljepše, ka da je iz zemlje iznika, stvori se pored stola MIKELANĐELO ! "Ti brže otud nego odovud, našalih se ja." "Odmori sine, reče mu Miko Petrović, popij što." "Završio sam, prošaputa Mikele." "Nijesi mora itat, pomilovah ga po glavi." "Sjutra ćemo poranit pa da počnemo, energično će Miko Petrović." "Završio sam, opet će MIKELANĐELO." "Ada čujemo, nijesmo gluvi, sjedi i popij što..." "Oslika sam SIKSTINSKU KAPELU, reče momče i saže glavu." Pogledasmo se Miko Petrović i ja, zagrlismo ga i u glas : "E neka si, nemoj se stiđet zbog toga no sjedi i popij što s ljuđima!"