16.

Sjedimo jednom Miko Petrović i ja i pijemo. Ne znamo što ćemo od sebe. Sve se razbježalo i povuklo u sebe ka MIŠI U PANJEGE. NAŠE GORE UMUČALE, NE RAZLIJEŽU nikakvijem а kamo li RATNIJEM KRICIMA. Loza Lozu stiže, Mezimo dimljeniga krapa i krastavice iz Golubovaca ali ni je grko u ustima. Da je bilo meda, bih popio čašu ! "Sanjam već neko vrijeme", poče Miko Petrović... "SAN JE LAŽA A BOG JE ISTINA", rekoh preko volje, tek da nešto kažem . "Ne to jadan, ozva se Miko Petrović, sanjam da sam uljega u san nekakvoga čoeka i da me u taj san juri, ne taj čoek, no drugi, brkat, visok ka Durmitor, krvavijeh očiju s nekakvom sabljetinom u rukama! Bješe ga KRVAVA PJENA POPANULA, IMAH PADNUT MRTAV no ne od SMIJEHA !" "Budim se vas u znoj! Još čujem kako gromkijem glasom pominje nečesove HAZARE i REČNIKE, ka da je srednju bibliotekarsku završio !" "Miči snove popi Lozu", pokušah ja . "Slušaj me dobri moj, prozbori Miko Petrović, da sam to jednom sanja ni po jada, no sam svake noći u drugi san! Sanjam Turke, nečesove Brankoviće, sanjam STAMBOL KRVOŽEDNI OTAC KUGE, obiđem po svijeta idući iz sna u san svakakvijeh ljudi a sve mi se čini da se nijesam maka dalje no TRI SVRAČIJA LETA ODAVDE", huknu Miko Petrović i prifati se i Loze. Sjedimo mi i pijemo, pijemo i sjedimo а čela ni se stuštila . "Miko Petroviću, rekoh, ovako dalje ne ide, upas ćemo u depresiju каu Cijevnu, ovo se ne da više izdržat! Ni Loza mi nije ka što je bila, koji je ovo vakat doša, najžalije mi je što tebe vidim takvoga, što si mrke objesio brke. SLONA bi ti dobavio ka oni VEZIR, kad bi sigura da ćete to izbavit iz ovoga jada !" "BOŽE MILI ČUDA VELIKOGA KAD SE ŠĆAŠE PO ZEMLJI SRBIJI, zausti Miko Petrović pa se potuši, al NITI GRMI NIT SE ZEMLJA TRESE, NIT UDARA MORE U MRAMORJE, nit se iko NA JEDNO GUMNO SAKUPLJA !" "Može bit da je to zato što MJESEC ne KARA ZVIJEZDU DANICU", ubačih se ја? Opet mi u čamotinju, tri ni guje na srce ljegle, kad ni se primače čoek, otkud, nijesam ga vidio dok ne prozbori : "Dobar dan Miko Petroviću junače, REČE MI JEDAN ČOEK đe ću te nać ." Podiže glavu Miko petrović i Bogomi ka da se osmijeh pojavi na virteškom licu : "Falim te Bože svemogući, jesi li ti to Mišo Paviću?" Skoči na noge lagane, skopa čoeka, poče ga nosat oko stola, sve su mu kosti krckale. Kad se smiriše predstavi mi ga Miko Petrović : "Ovo ti je, glavom mi pokaza na onižeg brkicu, lijepo odjevenog i mirišljavog, ovo ti je Milorad Pavić, uz Venclovića мој najmiliji pisac !" Poručismo iće i piće no me iznenadi Pavić, nešće Lozu no zatraži čaj ! Nije mi izgleda bolestan ali ko će tumačit tuđu ćud !? Pijemo Lozu Miko Petrović i ja, Pavić duva u oni čaj е da bi ga oladio, poče i razgovor. Ispriča Miko Petrović Paviću one svoje noćne jade а on izvadi nekakvu makinicu, okrenu je put Mika Petrovića, pritisnu jedno puce i reče : "Oli ponovit to što si mi reka ali polako i razgovjetno ?" Ispriča priču po treći put Miko Petrović, obrisa znoj s junačkog čela i nasu ni Lozu. "Od ovoga ću roman napisat, kliknu Pavić, potuć ću i Markesa, no bi ga mora smjestit u neki predio" i poče se češat po glavi ? "U PREDELU LEPŠEM OD OVOG PREDELA KOJI JE LEPŠI OD PREDELA SVIH", nijesam moga a da se ne ubačim. Miko Petrović mašivši se za Lozu, preturi Pavićevu šolju. Proli se čaj po stolu a Miko će Petrović : "E nek je sa srećom i uzdravlje, roman nazovi PREDEO SLIKAN ČAJEM !" "Tako ću nazvat drugi roman, ozva se Pavić", brišući gaće i košulju od onoga čaja.