18.

Sjedimo Miko Petrović i ja na teracu ispod Stojine Rozaklije, pijemo Petrovu Lozu iz ćikara, mezimo skorup iz mješine i Kastradinu. Ne da ni se pomjerit od miline! Gledamo kako dolje u Goge kosovi zoblju grožđe, e da će ostanut za iduću Lozu? Uvijamo kotroban, pušimo, pa onda Loza, pa Kastradina, ne valja kvariit ono što je dobro počelo, kad će Miko Petrović : "Mogli bi ođe sjeđet do sudnjega dana a obaveze ?" "Koje crne obaveze, sve što možeš danas ostavi jadan za sjutra ili neki drugi dan", ozvah se ja . "Pozva ne je Prota iz Smiljana da ga posjetimo а то se ne da odložit", reče Miko Petrović, skoči i naredi što da ni se spremi za put. "Kad se mora nije teško", rekoh ja i popih po boce zbog puta. Opremiše ne ka da ćemo Karakorum osvajat : Petar dade demižon Loze i jedan veći Vranca, sir i Kastradinu. Stoja ni dade pogaču i pešes kila janjetine ispod sača. Vijenac ukljeva i smokve neću ni pominjat ! Pođi mi, oj, oj, bolj, bolj u dok dlanom udariš o dlan trides iljada puta, eto ne u Liku ! Lika bješe ka Crna Gora kad bi prorijedio oni silan krš. Dođemo mi u Smiljan, ižljubimo se s Protom, Bogu pomolimo i zafalimo i sjednemo za sofru. A na sofri pečen brav, lički sir i krtola. Nasu ni Prota svoju prepečenicu, da me nisu dojili Lozom, reka bi mirne duše da bolju rakiju u žifot nijesam proba ! Uz rakiju zače se i priča. Prota pametan i obrazovan mimo ljude, milina ga bješe slušat. U neko doba javi se Miko Petrović : "A Boga ti velikoga dobri moj Proto, đe ti je Nikola ?" "Poša je jutros na potok", odgovori Prota i ka da mu bješe neprijatno, "no ajte da popijemo" i nasu ni opet. Ne ostavi ga Miko Petrović : "Da ti što ne kriješ od nas, da nije pod kakvom manom ?" "Nije pod manom ni da Bog ali je mimo braću, nije ka ostala đeca . Eto koliko juče je skočio s krova s lumbrelom u ruke, ima je glavu slomit !" Prekide ga Miko Petrović : "Ajmo da popijemo pa ćemo poć da ga potražimo, srce mi ne bi oprostilo da ga ne vidim !" Kad popismo, povede ne Prota jednom stazom i za po ure naiđosmo na potok. Zadrža ne rukom Miko Petrović i stavi prs na usta : "Potiše, eno ga Nikola !" Pritajismo se iza jednoga GRMENA, bješe velik da LAFU IZAĆ iz njega NE BI BILO TRUDNO. Nikola je kleča uz potok i ka zamađijan gleda nešto ispred sebe. Nijesam moga izdržat, ne stigoše me spriječit i priđoh Nikoli. Da je top puka ne bi ga čuo а kamo li mene, toliko je bio zanijet ! Poprijeko potoka bio je prebačen štap i na njega bjeu nataknute nekakve štice koje je potok okreta. Zablejah se i ja te me iznenadi glas Mika Petrovića : "Zdrav mi i veseo bio mili moj Nikola." Saže se, podiže dijete i ižljubi ga u oba obraza. Mali se privi uz njega ponavljajući : "Samo me ti razumiješ, samo me ti razumiješ..." Viđeh kako se razniježi Miko Petrović i suza mu muška zaigra u oko ! Spušti momčića, zagrli ga i okrenu se put nas : "Prijatelji i braćo, ovo u potok nije pusta dječja igra no uvod i predigra u ono što će Nikola napravit u velji svijet, proslaviće se ka ijedan ! Za Smiljan će znat i oni što ne znaju đe je Jevropa !" "Imaju u Ameriku jedni veliki bukovi које zovu Nijagara, е onđe će Nikola napravit čudnovatu spravu po principu ovijeh štica те razbucat svjetsku tmušu i ljudima donijet svijetlo jače no iljadu šterika ! No to će bit tek početak, ova glava i pomilova Nikolu, će u vjeke vjekova bit LUČA MIKRO i MAKROKOZMA cijeloga svijeta !" Zgledasmo se Prota i ja а Miko Petrović nastavi : "Para će mu vazda falit za njegove projekte i niko ga neće razumijet, eto ka vas dvojica danas ! Kakav je svojeglav i ponosit, odbiće da dijeli velju nagradu s nekakvijem Edisonom koji se proslavio praveći polumrak, cijepajući Bambus na vlakna. A i nagradu je osnova neki dinamitaš е da bi okaja grijehe." "Mnoga će ga zloba pratit i mnogi će mu kučice podmetat ali će bit, malo zaista, i drugijeh koji će ga slavit ka sveca Novoga Doba. Poljubi Nikolu u glavu, uze ne pod ruke i ojdosmo. Usput ni još reče da će prezime TESLA uć u svetsku nauku i dovijek ostat u nju ! I još : "Dobri moj Proto i prijatelju, Nikola jeste mimo svijeta ali SVIJET NIJE ONO ŠTO MIŠLJASMO, ođe se BARJAKTARIMA DARIVA EVROPA a i Amerika nije ni za mrvu bolja ! Nikola će dugo poživjet i nećete mi vjerovat, golubovi Novoga Jorka ostaće mu jedini prijatelji do kraja žifota." Zaćuta Miko Petrović nas dvojica, Prota i ja, ionako mučasmo i vratismo se za sofru pomiješanijeh osjećanja .

Bog i Vrijeme jedan su sudija !

17.

Zatekli se Miko Petrović i ja u grad Samarkand pa niđe drugo do na Bazar ! Oko nas ka u bajku ! Bogatstvo ti bode oči : zlata i srebra, bisera i dragog kamenja, ka maslina! Ćilimi i da nijesu leteći, mogli bi ispod svakoga prijestola stojat ! U jedan vakat kad me zabolješe noge od odanja, upitah Mika Petrovića : "Oćemo li đe počinut i popit što ?" "Oćemo, oćemo", povrnu Miko Petrović i poče se laktovima probijat kroz oni svijet. Ja za njim, ој, ој, bolj, bolj, dok ne ižljegosmo pred nekakvu palaču, carska joj ne bi bila ravna ! Zinuh otvorenijeh usta, nijesam se moga nagledat te divote, no me povuče Miko Petrović : "Ulazi jadan, jesi li stio da počinemo ?" Uđosmo u palaču, činjaše mi se ka da sam u san, sve sjakti i bliješti. Po zidova bijahu nekakve šare od sitnijeh kršića u raznijem bojama i ka da nešto pisaše. Šćah da zastanem i pročitam, ne dade mi Miko Petrović : "To je arapsko pismo mrčo, to su ti Sure iz Kurana, oči ti ispale." Ne bi mi baš pojasno. Svuđ okolo stojahu golemi crnci s golijem sabljama u rukama, svijetljahu im oči као SNIJEG ili LABUDOVI. Svijesti me dozva glas : "Đe si Miko Petroviću, junače i sokole !" Pred nas stojaše čoek lijepoga stasa i obraza, vas u zlato odjeven, čalma mu bješe biserom protkana а poiznad čela imaše Alem kamen velik ka grudva od snijega. Priđe mu Miko Petrović, ruke šire u lica se ljube od radosti im iz očiju suze vrcahu ! "Zdrav mi bio Veliki Veziru, živ mi bio kućiću i odžakoviću !" Kad se primiriše i junačke suze obrisaše, predstavi me Miko Petrović. Uze ne pod ruku Veliki Vezir i povede u svoje odaje.To se ne da opisat, malo riječi, malena i snaga, to ni u san ne dolazi ! Posijedasmo, sluge ispred svakog staviše nargile zlatom ukrašene, pisak im bješe od ćilibara a po vodi plivahu latice ružine. Počesmo odbijat dimove а sluge unašahu silu od pjatova i boca. Puši, jedi, pij, pij, pij i trajasmo tako, koliko, ne umijem vi reć. U neko doba progovoriše Veliki Vezir i Miko Petrović. Dok su oni zborili, okrenuh se i obrnuh oko sebe i viđi čuda ! U sred srijede onoga sjaja stojaše jedna uljana lampica vas zarđala i prljava da prljavija nije mogla bit ! Maših se za nju i taman da je obrišem skutom, skoči Veliki Vezir na noge lagane : "Ne ! Kumim te Bogom velikijem !" Umalo je ne ispuštih ! "To je ALADINOVA LAMPA, vrisnu Veliki Vezir, niko je bez on ne smije pipnut а on je poša S OCEM PRVI PUT NA JUTRENJE !" Manuh se ćorava posla i prifatih se Lokuma iz Skoplja, zaliva sam ga konjakom iz Jermenije i sjeka vinom iz Gruzije. U to začuh Mika Petrovića : "O moj brate Veliki Veziru, pušti lampetine no mi reči koja ti je golema nevolja?" "Ne pitaj me dobri moj i pošteni Miko Petroviću, drktavijem glasom prozbori Veliki Vezir. Car moj Šahrijar, Alah izlio na njega svoju mudrost, zateka je svoju ljubu како se kurva s crnijem i ostalijem robovima, kad je jednom poša u lov i mora se vratit po nešto što je zaboravio . Isjeka ih je na komate ali od toga doba svaku mu noć moram prives po jednu djevicu. Pošto šnjom provede noć, čim svane, osiječe joj glavu !" Uzdahnu teško i pogruži se. "Vidi li se tome kraj", zabrinuh se ja ? "Doćeralo cara do duvara", prošapta Veliki Vezir i sve krši prste. Nagnu mi se Miko Petrović : "Veliki Vezir ima dvije kćeri, mlađa i nije u opasnos ali starija..." Sjedimo i dalje, pušimo i pijemo, do ića ni od muke i nije, sve ukćemo. Odjednom ka da grom udari, skoči Miko Petrović : "O moj brate Veliki Veziru, dovedi mi stariju šćer, ja ću je podučit što joj je činjet i sve se smije." Ne potraja dugo i sluškinje dopratiše Šeherezadu, to joj bješe ime . KAD JE VIĐU ĐE SE SMIJE MLADA, SVIJET MI SE OKO GLAVE VRTI.. OČI GORE ŽIVLJE OD PLAMENA, ČELO JOJ JE LJEPŠE OD MJESECA. Upozna ne Veliki Vezir, Šeherezada sjede s nama, zapali, popi, opušti se. Bješe pametna ka lijepa, iako mlada, zboraše ka Iguman Stefan ! Ne prođe mnogo a Miko će Petrović : "Na tebe je šćeri moja doša red da ideš kod Cara Šahrijara..." SVE ŠTO DOĐE JA SAM MU NAREDNA, reče Šeherezada а mene se nešto steže u grlo ! "Slušaj me dobro, strogo će Miko Petrović, pa joj se prikuči. Nijesmo razabrali ni mrve, Šeherezada je samo klimala glavom. Zgledasmo se Veliki Vezir i ja i taman da što priupitam, Miko će Petrović : "I nemoj zaboravit da povedeš sestru ti Dunjazadu !" Trajasmo mi neko vrijeme а onda đevojka ustade, pozdravi se s nama, oca poljubi u ruku i ojde. "Nemo brinut Veliki Veziru, sve će biti kako Bog nalaže", reče Miko Petrović, diže čašu te se zdravismo i poželjesmo jedni drugijema junačko zdravlje a Velikom Veziru desetoro unučadi. Kako poče prolazit vrijeme, uz ono iće i piće, opušti se i Veliki Vezir pa dozva muziku. Da me je ko prijed pita može li me što mimo gusala pokrenut, bi mu reka : "Ni da Bog !" Ali ođe, kad udari mutika u talambase, kad zapištaše zurle, mene se okrenu svijet ! Zasjeli mi , ijemo i pijemo, veselimo se, zapjevasmo čak poneku, mene se činjaše da smo jutros počeli, kad viđeh kako Veliki Vezir gleda na sahat. Zagrli ga Miko Petrović : "Neka te jadan, ovo je hiljadu i prva noć ". Nijesam sebe moga doć od čuda, doodilo mi je da povjerujem u teoriju relativiteta ! "Eto tebe sjutra obe šćeri žive i zdrave! No ti je bolje spremaj se da dočekaš zeta, Cara Šahrijara."

I sve bi kako je reka Miko Petrović !

16.

Sjedimo jednom Miko Petrović i ja i pijemo. Ne znamo što ćemo od sebe. Sve se razbježalo i povuklo u sebe ka MIŠI U PANJEGE. NAŠE GORE UMUČALE, NE RAZLIJEŽU nikakvijem а kamo li RATNIJEM KRICIMA. Loza Lozu stiže, Mezimo dimljeniga krapa i krastavice iz Golubovaca ali ni je grko u ustima. Da je bilo meda, bih popio čašu ! "Sanjam već neko vrijeme", poče Miko Petrović... "SAN JE LAŽA A BOG JE ISTINA", rekoh preko volje, tek da nešto kažem . "Ne to jadan, ozva se Miko Petrović, sanjam da sam uljega u san nekakvoga čoeka i da me u taj san juri, ne taj čoek, no drugi, brkat, visok ka Durmitor, krvavijeh očiju s nekakvom sabljetinom u rukama! Bješe ga KRVAVA PJENA POPANULA, IMAH PADNUT MRTAV no ne od SMIJEHA !" "Budim se vas u znoj! Još čujem kako gromkijem glasom pominje nečesove HAZARE i REČNIKE, ka da je srednju bibliotekarsku završio !" "Miči snove popi Lozu", pokušah ja . "Slušaj me dobri moj, prozbori Miko Petrović, da sam to jednom sanja ni po jada, no sam svake noći u drugi san! Sanjam Turke, nečesove Brankoviće, sanjam STAMBOL KRVOŽEDNI OTAC KUGE, obiđem po svijeta idući iz sna u san svakakvijeh ljudi a sve mi se čini da se nijesam maka dalje no TRI SVRAČIJA LETA ODAVDE", huknu Miko Petrović i prifati se i Loze. Sjedimo mi i pijemo, pijemo i sjedimo а čela ni se stuštila . "Miko Petroviću, rekoh, ovako dalje ne ide, upas ćemo u depresiju каu Cijevnu, ovo se ne da više izdržat! Ni Loza mi nije ka što je bila, koji je ovo vakat doša, najžalije mi je što tebe vidim takvoga, što si mrke objesio brke. SLONA bi ti dobavio ka oni VEZIR, kad bi sigura da ćete to izbavit iz ovoga jada !" "BOŽE MILI ČUDA VELIKOGA KAD SE ŠĆAŠE PO ZEMLJI SRBIJI, zausti Miko Petrović pa se potuši, al NITI GRMI NIT SE ZEMLJA TRESE, NIT UDARA MORE U MRAMORJE, nit se iko NA JEDNO GUMNO SAKUPLJA !" "Može bit da je to zato što MJESEC ne KARA ZVIJEZDU DANICU", ubačih se ја? Opet mi u čamotinju, tri ni guje na srce ljegle, kad ni se primače čoek, otkud, nijesam ga vidio dok ne prozbori : "Dobar dan Miko Petroviću junače, REČE MI JEDAN ČOEK đe ću te nać ." Podiže glavu Miko petrović i Bogomi ka da se osmijeh pojavi na virteškom licu : "Falim te Bože svemogući, jesi li ti to Mišo Paviću?" Skoči na noge lagane, skopa čoeka, poče ga nosat oko stola, sve su mu kosti krckale. Kad se smiriše predstavi mi ga Miko Petrović : "Ovo ti je, glavom mi pokaza na onižeg brkicu, lijepo odjevenog i mirišljavog, ovo ti je Milorad Pavić, uz Venclovića мој najmiliji pisac !" Poručismo iće i piće no me iznenadi Pavić, nešće Lozu no zatraži čaj ! Nije mi izgleda bolestan ali ko će tumačit tuđu ćud !? Pijemo Lozu Miko Petrović i ja, Pavić duva u oni čaj е da bi ga oladio, poče i razgovor. Ispriča Miko Petrović Paviću one svoje noćne jade а on izvadi nekakvu makinicu, okrenu je put Mika Petrovića, pritisnu jedno puce i reče : "Oli ponovit to što si mi reka ali polako i razgovjetno ?" Ispriča priču po treći put Miko Petrović, obrisa znoj s junačkog čela i nasu ni Lozu. "Od ovoga ću roman napisat, kliknu Pavić, potuć ću i Markesa, no bi ga mora smjestit u neki predio" i poče se češat po glavi ? "U PREDELU LEPŠEM OD OVOG PREDELA KOJI JE LEPŠI OD PREDELA SVIH", nijesam moga a da se ne ubačim. Miko Petrović mašivši se za Lozu, preturi Pavićevu šolju. Proli se čaj po stolu a Miko će Petrović : "E nek je sa srećom i uzdravlje, roman nazovi PREDEO SLIKAN ČAJEM !" "Tako ću nazvat drugi roman, ozva se Pavić", brišući gaće i košulju od onoga čaja.

15.

Nije prošlo ni hiljadu tri stotine četeres i osam godina odkako su nesoji raspeli Hrista, zadesimo se Miko Petrović i ja u Firencu. Nekad lijep i prelijep grad a sad grdilo! MASKA CRVENE SMRTI POODILA Firencu i sve zavila u jad i čemer! Popadao narod ka snoplje, mrci se raspadaju po ulica, bazdi do neba ! Nema se đe sjest i popit što. Nije bilo druge no da se Bogu priklonimo pa što bude ! Spuštimo prkna Miko Petrović i ja na skaline od SANTA MARIJE NOVELA, zapalimo po duvan i gledamo ono čudo i pokor. Sjedimo mi tako uru, dvije, oko nas ćikova ka mrava, kad viđesmo, mene se učinje šest no Miko Petrović ih prebroja i reče : "Sedam." Sedam đevojaka, žena, što znam, vas u crno ka što је vrijeme i situacija nalagala, viđesmo dakle kako uljegoše u crkvu. Začudo, zdravo izgledahu ! Ka na mig ustasmo Miko Petrović i ja i za njima u crkvu. Okreni, obrni po crkvi i viđesmo ih u jedan ćošak, glava uz glavu i nešto ćućore... "Oćemo li se primać", upitah Mika Petrovića ? "ŽENE LAŽU SUZE PROSIPLJUĆI", osiječe Miko Petrović no se one u ti mah nasmijaše i on reče " Ajde, može bit da ni se posreći, jer NIKO GADNO KA TURČIN NE LAŽE a ođe ih ne vidim ni jednoga." Prikučismo se mi kroz onu tmušu do iza jednoga stuba, moga sam im miris osjetit. Kakoću one ka kokoši i čusmo im imena . Jedna se zvala, mene se učinje da je glava među njih, PAMPINEJA, druga FIJAMETA, pa onda FILOMENA, EMILIJA, LAURETA, NEIFILA i ELIZA. Iz njihovog kakotanja nije bilo teško razabrat da su odlučile da idu od mjesta do mjesta i provode se kako znaju i umiju najbolje, dok Kuga ne mine ili im žifot ne uzme! Sve su se lijepo dogovorile no ispade problem : "Jes da dogovor kuću gradi, reče ona PAMPINEJA ali bez muške glave ne vrijedi nam ni počinjat !" Počešah se po obrazu i okrenuh se put Mika Petrovića. U to iz mraka ka da iz morskijeh dubina izroni, priđe ni čoek vas nakićen, lijepa stasa а Bogomi i glasa : "Đe si Miko Petroviću brate i Vojvodo ?" "Đe si Jovo, ĐOVANI moj lijepi", ozva se Miko Petrović. Ruke šire u lica se ljube. Upozna me Miko Petrović : "Ovo ti je Jovo iz Boke ali ga ođe zovu ĐOVANI BOKAČO. Čudo od čoeka, Istorija će ga pamtit, ni Vojvoda Draško mu nije ravan !" Pozva ne Jovo ĐOVANI na piće kad pored nas PAMPINEJA i onijeh šest јој drugarica. "Sam Bog ve je posla", viknuše u glas ! Ipričaše nam što su naumile i zamoliše ne ka junake i ljude od obraza da pođemo šnjima. Tretiraće ne ka braću, to mi se ne dopade baš ali nam ića, pića i razgovora neće falit. "Razgovoru nikad kraja, Miko će Petrović, ali nemojte da pića zafali !" "Svaka ti je namjesto", složismo se Jovo ĐOVANI i ja. Spakovaše se one, mi bjesmo spremni ka na sablju udarit i pođosmo . Bilo ni je lijepo da ljepše bit ne može ! Pića je bilo da smo se mogli kupat u njega. O iću vi neću ni zborit, ne bi mi vjerovali. Bilo je i „onijeh“ stvari ali mi obrazu ne priliči da o tome zborim ! Ko ne vjeruje neka čita Jova iz Boke, BOKAČA, tu je sve crno na bijelo! Svih deset dana koliko smo bili šnjima, BOKAČO је zapisiva sve što se zborilo i tvorilo a nije falio ni kod ića i pića a Bogomi ni kod „onijeh“ rabota ! Miko Petrović je sve muški podnio, nije se istica no porijeklo nije moga sakrit ! Lijepo smo se slagali i nije bilo riječi do pred kraj kad BOKAČO reče da će objavit knjigu od onijeh zapisa i nazvat je KUGA ! "Lijepi moj i pošteni ĐOVANI, reče Miko Petrović, da se KAMI kojijem slučajem zoveš ALBER, ne bi ima ništo protiv no kumim te Bogom velikijem, nazovi knjigu DESETICA." "Moga bi je nazvat i DEVET I PO NEDELJA", rekoh ja, tek da se čuje i moja . "A mogu li DEKAMERON po grčki, upita BOKAČO, ljepše zvuči а i bolje će se prodavat !?"

Amin, rekosmo Miko Petrović i ja !

14.

Vraćamo se jedne noći Miko Petrović i ja IZ TOPLA HAMAMA i taman da prođemo pored BAŠČE STAROGA IMAMA, kad me povuče Miko Petrović ! Začudih se i šćah da ga priupitam što to čini, kad on kroza zube : "Moramo se sklonit da ne ne vidi Aleksa." Sakrismo se iza jednog duvara а ја ne izdržah no provirih : U HLADU JASMINA stojaše prelijepa EMINA KĆI STAROG IMAMA, ZALIJEVAŠE ĐULE, što li činjaše, no mi ne dade Miko Petrović : "Neka jadan ne bio, oli da te vidi Aleksa, bi se postidio !" "Aleksa, Aleksa, brecnuh se ja, što se ima postiđivat !?" Nagoh se ja još jednom, ne dade mi đavo mira i viđeh Aleksu kako preko nekakvoga šimšira gleda u Eminu. Mjesec probi kroz oblake i viđe ga lijepa Emina. A jes bila lijepa, STID JE NE BI BILO DA JE KOD SULTANA, no tu ti ni HODŽIN ZAPIS NE BI POMOGA ! Aleksa skide žirado, nakloni se i NAZVA JOJ SELAM . Emina se napravi ка da ga nije ni čula ni viđela, ZAITI U IBRIK VODE i ka da je Hortikulturu diplomirala, PO BAŠČI ĐULE ZALJEVATI ODE, pedantno ! Mišljah da i dalje pratim razvoj situacije ali se navrže Miko Petrović : "Ajmo u Kujundžiluk da popijemo što, pušti ih jadan !" Riješim ja kad neki VJETAR DUHNU, pa kako duhnu, NIZ PLEĆI PUSTE а bila ni je okrenuta leđima, RASPLETE JOJ ONE PLETENICE GUSTE. ZAMIRISA KOSA, koji ZUMBULI i PLAVI i bijeli spram tog mirisa ! Od njega mi se KRENU BURURET U GLAVI а viđeh kako i Aleksa posrnu ! Zašušta oni šimšir, krcnuše grančice, LIJEPA EMINA se okrenu put Alekse i POGLEDA GA MRKO da mrče bit ne može ! Shvatih jadnoga Aleksu, on bi za njom CRKA ali koja vajda kad ona za njim ne HAJAŠE NITI ALČAK ! Privoljeh se Miku Petroviću, iskradosmo se pa pravo u Kujundžiluk . Sjedosmo u jednu bašču poiznad Neretve, poručismo Lozu Hepokovu, onu jaču i mučasmo neko vrijeme. Onda će Miko Petrović tužnijem glasom : "E moj Aleksa, moj dobri i pošteni Aleksa, NIJE SVIJET ONO ŠTO MIŠLJASMO а i GRKI SU TAMO ZALOGAJI HLJEBA..." Ne izdržah : "LJEPŠA JE OD PRIMORKINJE VILE I SVJETLIJA OD NJENOG ĐERDANA!" Zamučasmo opet. Poče da PADA PROHLADNI MRAK А VRH HRIDI CRNE POČE DA TRNE ZADNJI RUMENI ZRAK.

Popismo još pojednu i ojdosmo.