30.

Hiljadu osamsto... ne sjećam se baš koje, nađemo se Miko Petrović i ja u Espanju i đe drugo do u Barcelonu. Nijesmo čestito sjeli da što popijemo, kad će Miko Petrović: "Prije no bilo što počnemo, moramo otić da se zdravimo s Don Hoze Ruizom Blasko!" Da dođem u Barcelonu a da ga ne vidim i ne posjetim njegovu školu crtanja, ne bi moga sebe oprostit." Nije bilo druge no se privoljet Miku Petroviću ! Kreni mi kroz Barcelonu ој,ој...bolj, bolj...kad pred nas SAGRADA FAMILJA ! Zablejah se ja u to čudo od arhitekture i umjetnosti no me povuče Miko Petrović : "Nećemo sad, imamo kad, dogovorio sam se s Korbizjeom, pa ćemo otić zajedno do Gaudija а sad poitaj đe smo krenuli." Dođemo mi u tu školu i uniđemo. U jednu veliku kameru sjeđaše SILA OD SVIJETA, pred njih bjeu lancuni raspeti na drvene ramove i po njima piturahu. U to ne spazi jedan oniži ali jak čoek i zavika: "Zdrav mi bio Miko Petroviću, junače i uzdanice slikarska!" Priđe mu Miko Petrović, zagrliše se, tapšahu se po ramena, pominjahu Riberu, Velaskeza, nekakve pećine Altamire...u to se baš ne razabrah najbolje. Upozna ne Miko Petrović. Don Hoze Ruiz ne povede u jedan ćošak da sjednemo i popijemo što, da ne ometamo crtače i slikare. Ponudi ne vinom iz Malage a ja bjeh srećan što vazda sa sobom nosim demižon Loze! On i Miko Petrović Malagu а ja Bogomi Petrovu Lozu. U neki vakat progovori Miko Petrović : "Dobri moj i pošteni Don Ruize, oli mi reć kako ti je familija, kako je lijepa i pametna Dona Marija, što čini mali Pablo, sigurno se već zamomčio ?" "Fala ti na pitanju i brizi, sokole Miko Petroviću, odvrati Don Hoze Ruiz, Mariju ćete viđet kad pođemo na večeru а Pablo, eto ga tamo" i pokaza prstom na jednoga momčića koji pituraše po lancunu. Priđoh mu i mogu vi reć da sam se grdno iznenadio! To dijete Pablo nije ima više od četrnaest godina а slika je ka Rafael lično! Pofalih ga, on podiže glavu i pogleda me velikijem prodornijem očima, okrenu se i nastavi da pitura! Don Hoze Ruizu bi neprijatno: "Pablo jadan, đe ti je vaspitanje?" Prekide ga Miko Petrović : "Pušti momka, što si se navrza na njega!? Nema on kad s vama da rasprijeda, ne znate vi što mu je u glavu i u dušu!" Okrete se Pablo, ustade i zagrli Mika Petrovića : "Navijeke ti fala Miko Petroviću, junače, slikaru i slikarski zaštitniče! Gledaš i vidiš unaprijed, mimo braću!" Povukosmo se mi i ostavismo ga da pitura. Don Hoze Ruiz ne povede doma đe ne dočeka žena mu Dona Marija Pikaso i Lopez, raširenijeh ruku i srca. Trajasmo kod njih mjesec dana , da vi opisujem ne bi mi vjerovali! Godina za godinom krunila je Vrijeme, mi svoju rabotu, sijeci Turke, u predahu počini, pij Lozu, čopli OVNA ALI GRUDU SIRA, susreći se s ljuđima po svijetu, pomozi ovome, uputi onoga, nemoj to no ovo, ođe posebno obrati pažnju, napiši, oslikaj...činjaše mi se ka da u san živimo! Opet se jednom obresmo u Pariz, kojijem poslom, ne bi vi moga precizno reć! Smjestimo se na Monmartr, zaperemo i krenemo u Kupolu da što popijemo. Taman mi ispod Sakrker kad na nas Brasaj! "Đeste, đe si, u obraze, ajde s nama", i mi u Kupolu. Poruči piće Brasaj, mi ga počesmo pitat za zdravlje i rabotu. Brasaj se uozbilji: "Evo nekoliko zadnjih godina sam s Pikasom, fotografišem i bilježim svaki potez njegov! Radim i za sebe ali mi je Pikaso na prvom mjestu!" "Bogomi si se lijepo udomio, rekoh ja, koliko se ja razumijem u savremenu umjetnost, Pikaso je sami vrh! Mene je njegova GERNIKA ka Bogorodica Trojeručica!" "Oćete li da pođemo do njega, bilo bi mu drago", ustade Brasaj? "Ne, no ćemo ostat da pijemo, reče Miko Petrović,а ti ćeš ga pozdravit od nas. Okrenu se put mene: "Vidim mrčo da ti i ne znaš ko je taj Pikaso!?" "Čuš ne znam! Ko ne zna za najvršnijeg slikara današnjice?! On ti je..." Prekide me Miko Petrović : "Sjećaš li se kad smo bili u Espanju, u Barcelonu iposjetili Don Hoze Ruiza, ima tome ojhaha godina?" "Sjećam se jadan, kako se ne bih sjećao! I kako ne je dočekala Dona Marija..." "I kako se je prezivala Dona Marija", zaustavi me Miko Petrović? "Pikaso i Lopez đevojačko, čini mi se." "E moj lijepi i pošteni, Taj Pikaso o kojem zboriš, je oni mali Don Hoze Ruizov sin Pablo, samo što je uzeo majčino đevojačko prezime Pikaso. Nijesam te stio zamarat ali smo nas dvojica, Pikaso i ja, vazda bili u kontakt. Kad me je pita što mislim o Braku, nagovorio sam ga da se za neko vrijeme privoli Kubizmu. Poznato ti je što je učinio! Kad ga je Gertruda Štajn kumila i preklinjala da joj učini portret, strogo sam mu naložio da umjesto njenoga, naslika svoj autoprtret. Ista stvar je bila i sa GOSPOĐICAMA IZ AVINJONA." Nijesam moga doć sebe od čuda! Ispratismo Brasaja i ostasmo da i dalje pijemo. Miko Petrović ti je ka Božji Svemir! Taman ti se učini da si spozna što o njemu а onda sfatiš koliko toga ne znaš!