22.

Nanese put Mika Petrovića i mene na Polje Kosovo. Noć se počela spuštat a niđe da se sjedne i popije što. Znam da NADA NEMA PRAVO NI U KOGA DO U BOGA I U SVOJE RUKE ali mi ruke bjeu prazne а nadežde niđe ni od korova. U to čuh Mika Petrovića : "IL JE ĐAVO ILI SU MAĐIJE, no mi se čini da vidim svijetlo pred nas, eno onđe". Ne bješe đavo, za mađije ne mogu garantovat ali Bogomi i ja viđeh svijetlo. U sred Polja Kosova svijetli jedno mjesto u mrklome mraku, ka da se sunce pomalja. Obradovah se ja, đe ima svijetla onđe je i ljudi a đe je ljudi onđe se može počinut i popit što. Sjetih se Groznih Vinograda a od vinograda do Loze mali je korak. Vrati mi se snaga, те poteci ka onome svijetlu. "Stoj, stani", zadrža me glas Mika Petrovića : "Koliko se ja razumijem u Geografiju а predava mi je Uroš Terzić i Istoriju koju mi je predava Božo Mugoša, ono što pred nama svijetli, može bit samo CRKVA SAMODREŽA ! Nije mi lako da ti rečem ali od sjutra će počet crni dani i Srbstvo će bit ugašeno" i proli suze niz bijelo lice. Stuži se i mene i taman šćah da zalelečem, opet će Miko Petrović : "Nešto se sjetih, đe Vladika nađe FRANCUSKI ? Srbskoga da ne bi BRIJEGA ARAVISKO MORE SVE POTOPI ! Morala se i moja čut : "Ali ono SU SEDAM BINJIŠA, SU DVA MAČA I SU DVIJE KRUNE, nije moga bolje opisat..." "Neka te jadan", reče Miko Petrović i pođe naprijed. Kako se primakosmo crkvi а bila je SAMODREŽA ka što je reka Miko Petrović viđesmo da je puna ка šipak košpica. Opomenu me Miko Petrović : "Nijesmo došli ođe da Istoriju mijenjamo, zato te molim ka brata jedinoga, zatvori usta а širom otvori oči i uši ." Provirismo mi u crkvu, sofra ka što je Leonardo za TAJNU VEČERU montira. U sred srijede sjeđaše Knez Lazar а око njega srpski vitezovi i gospoda srpska. Kad Lazar podiže pehar mene se prevrnu u stomak ! Da mi je bilo popit makar i vino, ne znam što bi da! Više mahinalno no svjesno pružih ruku kroz prozor. Povuče me Miko Petrović : "Nijesi zar Mucije Scevola ?" Diže Knez pehar i poče zborit kако ne zna kome će ga napit. Što se mene tiče, zna sam da je pogrešno informisan ка što će se kasnije viđet i saznat. Razumijem ja da Knezu nije bilo lako, cio hrišćanski svijet je bio upro oči u Srbe. Zvona na Notre Dame u Pariz su bila spremna ka zapeta puška ali je najgore bilo to što sem moralne nije bilo nikakve druge podrške i pomoći. I još povr svega, srpska nesloga, laž, zavist i pakost ili što bi boljševici kazali : podmetanje klipova u točkove. Naćulismo uši Miko Petrović i ja, diže pehar Lazar i veli : "AKO ĆU GA NAPIT PO JUNAŠTVU, NAPIT ĆU GA OBILIĆ MILOŠU..." Uze mi riječ iz usta. Ni Diogen da ga je svijećom tražio, boljega od Miloša ne bi naša. Trajaše to Bogomi neko vrijeme, mene se usta osušiše gledajući one pehare, više nijesam ni sluša što se zbori. Zna sam da će mi sve potrebito ispričat Miko Petrović. U to skoči na noge lagane glavom Miloš Obilić. Zadržasmo dah. Viknu Miloš Perunovim glasom : "NEVJERA TI SJEDI UZ KOLJENO…" Povuče me Miko Petrović : "Dosta smo čuli, ostalo ću ti ja ispričat." Odaljismo se od SAMODREŽE i proguta ne Kosovopoljska tmuša. Oj, oj, bolj, bolj... , zaplići se u kojekakve drače, božura još nije bilo, stigosmo do nekakve KRČME U PLANINI, VIĐELA SU JOJ SE SVIJETLA U DOLINI. Po krčmi je ŠETALA I PLEĆIMA KRETALA MARA, KĆI STAROG KRČMARA. Sjedosmo i popismo po bocu Loze.Tek kad dođosmo sebe, poručismo da se ije i pije. "Sjutra je Vidovdanak а godina znaš koja je", reče mi Miko Petrović . Počeh u sebe da računam, Marička bitka je bila 1371 godine... "1389 godina mrčo ! Ko ti je predava Istoriju ? No miči to, sjutra će se na Polje Kosovo Srbi borit ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU protiv PROKLETOGA KOTA, PRAUNUKA TURKOVA S KORANOM. Turaka je da igla na zemlju ne može panut , no uz dobru organizaciju i strategiju, saradnju i slogu, bježali bi Turci do Crnoga Mora. Pošto se znamo koji smo i što smo, od toga neće bit ništa! OBILIĆ JE SRCA JUNAČKOGA, rasporiće Murata od učkura do bijela grla. Brankovića neću ni pominjat, on će se vjekovima reinkarnirat u srpske političare. Lazaru će Bajazit osjeć glavu а onda se oženit njegovom šćeri. Milica će sazidat Ljubostinju i zamonašit se i pet stotina godina slušaćemo odžu s minareta ! Presjede mi i iće i piće, istinu da rečem, piće nešto manje . I bi kako je reka Miko Petrović. Pet stotina godina nije ni sijalo sunce no je DUBILA LUNA NA KRST RAZDROBLJENI.