25.

Raširili čador Miko Petrović i ja na jedan krš poiznad Slankamena, došli da ribu ufatimo i viteška tijela odmorimo. Ponijeli Lozu, mnim da je u magacine "13 Jula" ostalo tek za lijek. Mutno Dunavo, voda silna i široka, mi zabačili štapove, pijemo i pušimo, ako što udari, udariće i bez nas. Svaku riječ i svako mučanje, Lozom zalivamo. Razgovoru nikad kraja, prisjeti se ovoga, prisjeti se onoga, pomeni ovo, pušti junačku suzu za onijema.......i tako uru za urom. Kad ni jednoga dana stigoše Joša, Drago i Bobo, vas ne obuze rados ! Onako kako je znala da vadi pastrve iz Morače, Zete i Male Rijeke, ođe u Slankamen, Joša je napravila pomor među smuđeve. Noću smo sjeđeli uz vatru koju je užegiva Drago, i danas se pitam đe je nalazio onolike klade ? Jole je varila čorbu od riba što bi ih pofatali preko dana, pa smo, pošto bi se najeli, do zore sjeđeli uz vatru, pijući Lozu i pričajući. Ponekad bi zamučali i zurili u zvjezdano nebo. Jedne noći prozbori Miko Petrović : "Ovo nebo i ove zvijezde što ih ovi čas gledamo, odavno su svoj vijek završile." Ne rekosmo ništa. Ipak, podlažući vatru, ka da neće, Drago promrsi : "Nije to mene baš najjasnije. Zvijezda Danica se i u pjesme pominje a mi je svako jutro vidimo đe Zoru najavljuje, ne može bit baš da je nema !" Joša, Bobo i ja povukosmo dim i popismo Lozu, riječi u nas nije bilo. Popi Lozu i Miko Petrović, obrisa brke i blago će : "Zvijezda Danica i nije zvijezda, to je planeta Venera.To što svijetli, to je Sunce obasjava, isto ka Zemlju i Mjesec. Jedina zvijezda ođe je naše blagorodno Sunce što ni žifot daje." Sjede Drago pošto je s dvije klade domirio vatru, popi i on Lozu, zapali i sve nešto klimaše glavom. "Tebe ka da nije sve potaman", ubači se Bobo ? "Zbori Drago što ti je, reče Joša, nećemo ostavljat neriješeno ništa, ako se i ne složimo, možemo bar pokušat." Ne da branim Draga, no zbog sebe prozborih : "Vjerujem ja tebe Miko Petroviću da je glava u pitanje ali ću ipak reć" : Pokazah prstom na zvjezdano nebo, "evo viđi, zvijezda do zvijezde a ti veliš da ih više nema. Da mi rečeš da je varemika crna, bi ti vjerovao." Otpovrnu Miko Petrović sabranijem glasom : "Neću vi pominjat kineske i arapske astronome i grčke mudrace, ni riječ neću reć o Ruđeru Boškoviću i njegovim paralelnim svjetovima, no ćemo se sjutra spremit pa pravo u Novi Sad. Sve će vi se razjasnit." Nasta muk, svako se svojijema mislima pozabavi, popismo po Lozu i ojdosmo na spavanje. Neću ve zamarat opisom putešestvija, tek eto nas u Novi Sad. Obrati se Miko Petrović prvome đetetu koje sretosmo i zapita za kuću Marića. Dijete ni u dvije riječi pomože. Začudih se ja, koji su to Marići kad svaka makanjica zna za njih ? Kuća bješe na jedan boj, lijepa građanska u žuto omalana. Udari zvekirom Miko Petrović i još se ne stiša zvuk а otvoriše se velika vojvođanska vrata. Pojavi se žena, raširi ruke i zagrli Mika Petrovića : "Zdrav mi bio junače i umna glavo, milo mi je što te vidim Miko Petroviću, dobro je e si se i nas sjetio." Podiže je Miko Petrović, cmoknu u oba obraza i zapjeva : "Nije bilo boljeg tića od Mileve iz kuće Marića...ој, ој, ој." Uvede ne Mileva u dom i još ne sjedosmo, ka prava domaćica iznese slatko i vodu, kafu i rakiju. U svijet je poznata moja indignacija spram drugijeh rakija osim Loze ali ova rakija što je iznese Mileva Marić, bješe kajsijevača dobro prepečena, bistra, vijenac igraše povrh nje u bocu. Da ne bješe diskretnog mirisa kajsija, bijah spreman da se zakunem da je najbolja Loza ! Pojaviše joj se otac i majka, zadržaše ne na ručak, bijaše lijepo da se ne da opisat. Zboraše se o prošlim vremenima, doticasmo i sadašnje, mene samo jedna stvar ne bješe jasna, đe joj je muž ? U jedan mah se nagoh put Mika Petrovića i Bogomi ga upitah. Miko Petrović mi reče na uvo : "Što se tiče Milevinog muža, ludog Marićevog zeta kako ga ođe zovu, bolje ne pitaj ! To ti je nečesovi naučnik, zove se Ajnštajn, kako li ? Da nije Mileve ne vjerujem e bi se čulo za njega. Razveli su se i pokidali veze. Da je pravde, njeno ime bi svijetljelo poiznad ne samo njegovog nego i povrh ostalijeh svjetskih fizičara i astronoma, ka Luča Makrokozma ! Ono što sam u Slankamen onu noć priča о zvijezdama i nijeste mi vjerovali, pitaj Milevu. Objasniće ti sve potanko, ja ti mogu samo reć da je E=mc2." Uvukoh se ja ka puž u kućicu, umalo na rakiju zaboravih, tek s vremena na vrijeme ispod oka pogledivah Milevu. Ne prođe mnogo, primijeti to Mileva, te mi se primače. Ljubazno me upita fali li mi što. Ne bi druge, ispričah joj što me muči. Nasmija se Mileva Marić : "Lako ću ti objasnit, osnovno što treba pojmit je brzina svjetlosti." "Đe će svjetlost imat brzinu, istrčah se ja,kad upališ šteriku, ona ostane da stoji đe je postaviš, ne brza niđe." Bješe strpljiva Mileva Marić : "Ajde da pokušamo ovako : ako turski top iz Podgorice pukne na Kuče, što prvo vidiš ?" "Vidim oganj i dim", rekoh ja. "E to ! Vidiš oganj i dim а tek poslije čuješ pucanj, je li tako ?" Priznadoh, ne bi mi teško ali jasno, nikako ! Nastavi Mileva Marić : "Pucnju topa znači treba neko vrijeme da stigne do tebe, i zvuk ima svoju brzinu..." "Dobro, za zvuk i da povjerujem ali svjetlost, ne znam Bogomi..." "Ima, ima, strpljivo će Mileva Marić. I svjetlost ima svoju brzinu ali je ona toliko velika da je na malu daljinu ne možemo registrovat. Nemoj se iznenadit, brzina svjetlosti je preko 300.000 kilometara u sekundi. Dok ti trepneš, svjetlost je već prešla 300.000 kilometara. Od Zemlje do Mjeseca, treba joj malo više od jedne sekunde ."

Nijesam moga izdržat : "Sve ti vjerujem ali mi reči kako to, što ni je reka Miko Petrović, zvijezde na nebo gledamo a njih više nema !?" Prikuči mi se Mileva Marić i odlučno i konsekventno prozbori : "Nijesu sve zvijezde zgasnule ali ih ima podosta što su nestale a njiovu svjetlost vidimo i viđeće se još dugo poslije nas, sve ti je to zbog daljine. I tebe kad kreneš iz Podgorice na Kosor, pa prođeš Masline, Zlaticu, Doljane, Goru Kakarićsku, Fundinu, Medun, treba tri, četiri ure brzoga hoda. Tako i svjetlosti. Kad bi ti i ja putovali brzinom svjetlosti, vrijeme za nas ne bi bilo isto ka za Mika Petrovića ako bi osta ođe. Kad bi se mi vratili za pet godina, ne bismo ga zatekli u žifot. I ne samo njega, ođe bi protekle godine i godine." Ne bi mi pravo. Fizika je jedno а da ne vidim više pobratima Mika Petrovića e to ne bi volio ! Zato odlučim, teška srca zaista, da ne prozborim više nijednu. Trajasmo kod Marića još neko vrijeme, ugostiše ne samo tako, spremiše ni za put, najviše sam se obradova što su ni dali demižon od pet kila kajsijeve rakije. Nijesam više gleda u nebo, između zvijezda, sunaca i brzine svjetlosti, izabra sam ovo malo žifota sad i ođe i društvo Mika Petrovića. Zvijezda Danica mi je još ranije omrznula kad sam saznao da i nije zvijezda. Prođoše godine i kako je dobro prognozira Miko Petrović, niko ni u san nije pominja Milevu Marić а oni njen razvedenik Ajnštajn se proslavio nečesovom TEORIJOM RELATIVITETA i čak dobio Nobelovu nagradu.

Ne treba ti bolja potvrda da je u žifot sve relativno.