23.

Put nanese Mika Petrovića i mene pored rijeke Drine. Nijesmo je šćeli ispravljat, druga je to priča. Bjesmo umorni od puta, trebalo ni je samo da đe sjednemo i popijemo što е da bi elan žifotni povratili. Naspram nas s one strane Drine bijelio se Višegrad grad od starine. Obrni se i okreni, niđe šajke ni skele a o mostu da i ne govorimo. "Falim te Bože veliki, prozborih, ovako velik i lijep grad, trgovačko središte takoreći, međa Istoka i Zapada а do njega se ne može doprijet bez plivajući. Oće li majka rodit čoeka umnoga i preduzetnoga koji bi na ovo mjesto sazida most i prekratio muke ljudima s ove i s one strane ? Kad je mala Žepa premošćena, sevap bi bio i ođe most podić." Šćah da nastavim s tezom о obnovi i izgradnji kad se začu neka graja. Pokraj nas prolažahu Turci naoružani do zuba а među njih konji i mazge sa sepetima s obiju strana. Iz sepeta virahu dječje glavice ustrašenijeh pogleda. "Što je ovo Miko Petroviću", začudih se ja ? "Dobri moj i pošteni, ovo ti je DANAK U KRVI, grdilo koje su Turci smislili. Idu kroz narod, otimaju mušku đecu i od njih u Stambol prave krvnike janičare, koji đe goj dođu u crno sve zaviju." Smuči mi se namah i šćah da reagujem no me zadrža Miko Petrović : "Ovu ćemo turu propuštit, u jednom sepetu sam vidio maloga Sokolovića, valjaće Srbima kad dođe vrijeme. Puštismo ih te minuše. Pođosmo niz Drinu i za sreću ne bi mnogo, preveze ne jedan čamdžija do ispred jednoga hana. Jes da je ima PROKLETU AVLIJU ali ne nije moga skrenut s našega nauma. Uljegosmo u han i poručismo Lozu. Handžija je sve vrijeme obigrava око nekakvoga Turčina, nabreklog i silnog, koji se nije moga smirit na stolicu. Škrguta je zubima i koluta krvavijem očima. U han muk ! Moglo se čut pojedinačno zujanje onijeh hiljadu tri stotine četrdeset i pet muva što im je han bio stanište. Pogledam Mika Petrovića а on mi u po glasa : "Nemo brinut, ono ti je ĐERZELEZ ALIJA, od svojijeh muka i ne zna đe je а mi smo mu zadnja briga. " Počinusmo mi u han neđelju dana i ne bi se iz njega micali da jedno jutro handžija trljajući ruke, ne reče da mu je nestalo Loze. "Vakat dođe, moraćemo na put", reče Miko Petrović i ustade na noge junačke. Molio ne je handžija i kumio da ostanemo, nudio nečesove šljivove i kruškove splačine, mamio ne nekakvijem vinom...nijesmo se dali. Ispratio ne je plačući s cijelom familijom. Kreni mi đe ne noge nose i oči vode i oj, oj, nađosmo se u Travnik. Lijep grad, nijesam mu se moga nadivit : "Čisto mi dođe da o njemu sočinenije književno načinim", zanijeh se ja. "Ni da Bog, prekinu me Miko Petrović, rodiće se ođe, ima vakta, čoek koji će napisat djelo mimo djela а nazvat će ga TRAVNIČKA HRONIKA." Zinuh od veljega čuda а nastavi Miko Petrović : "Taj čoek o kome ti pričam zvaće se Ivo Andrić i pored TRAVNIČKE HRONIKE opisaće i NA DRINI ĆUPRIJU." "Koju crnu ćupriju, rekoh ja, onđe nema ni šajke da se možeš preves !" "Nemo me prekidat, Miko će Petrović, sjećaš li se kad su Turci nosili onu đecu u sepete, sjećaš li se da sam te zadrža da ih ne napaneš јer sam vidio maloga Sokolovića ?" "Sjećam se kako ne." "E taj mali će postat Veliki Vezir Mehmed Paša Sokolović i uć će u Istoriju ka najveći Vezir Turskoga Carstva od njegovoga postanka. Ali ta velika i umna glava nikad neće zaboravit okle je poteka i đe su mu kosti prađedovske. Uzeće najbolje neimare i zidare podić će baš na ono mjesto, najljepši most koji je svijet do tada vidio. Taj most ili ĆUPRIJU kako vele Turci, opisaće u knjigu Ivo Andrić. Svaku će riječ rezat i klesat i znoj stvaralački nad njima prolivat, ka Sinan graditelj što će nad svakim kamenom bdit i pazit kako se reže i uklapa. I da je samo to. Iz ruku Švedskoga kralja dobiće Nobelovu nagradu za književnost. Spominjaće se u vezi njega i nekakva GOSPOĐICA, vele da će ostavljat ZNAKOVE PORED PUTA а nać će vremena da se sjeti i ĐERZELEZ ALIJE i one PROKLETE AVLIJE .

Vrijeme prođe odnoseći i donoseći ljude i djela а sve što je reka Miko Petrović, obistini se i ostade da svijetli ka vječna zublja za buduća neka pokoljenja..