24.

Zapeo Miko Petrović da pođemo u Vijenu у Kunsthistorische muzej, veli, niđe na svijet nema toliko Brojgela ка tamo. Pošto popismo počesmo se spremat na put. "Odsjes ćemo u Jermenski manastir, Jermeni su ni ka braća, Niđe drugo no kod njih nije štampa svoj Bukvar oni brkati Karadžić", zborio je Miko Petrović. Neki ni pomenuše Mariju Večeru al im odbrusi Miko Petrović da imamo pametnija posla no da s nekakvom Marijom večeravamo u Vijenu ! Pasporti ni nijesu trebali, putovali smo na obraz. Kad stigosmo u Vijenu ne dade mi Miko Petrović da počinem а kamo li da đe što popijem. Imamo kad. Viđi onu kuću ono ti je nepatvorena Secesija, ona tamo ima elemente Baroka...viđi onu kapiju...ka da ga je školova Ljuba Gligorijević. Vodio me je kroz Vijenu ka pašče, ka kucka Burazerovića ! Unišli smo i u Stevanovu katedralu, bješe silna kuća, vrh joj se od oblaka ne viđaše. Pokušava sam da ga ustavim : "Miko Petroviću moj po Bogu brate, oćemo li sjes đe da junačke utiske presaberemo i da ne krijem, popijemo što? U mene se začela apstinencijalna kriza, ne vjerujem e ću živ stić do toga Brojgela." Ne dade mi Miko Petrović : "Još samo da vidimo Albertinu pa ćemo prije Brojgela sjes ka ljuđi i neće ti manjkat ni ića ni pića." "Tebe je do žena u ovi čas а mene će se tijelo raspas na členove ako ne popijem Lozu", bijah uporan. Nasmija se Miko Petrović : "Albertina ti je jadan, muzej crteža i grafika najvršnijeh slikara u Istoriju." Obiđosmo i Albertinu, Miko Petrović mi za spomen kupi reprodukciju nekakve zečetine od nečesovoga Direra. Ižljegosmo mi iz Albertine i ajd desno, ajd lijevo, od kafane ni pomena. Svuđ slačkara do slačkare, sve prepuno slatkijeh rabota : Saher torte, Mocartove kugle...što me je grdno začudilo! Koliko smo mi u Podgoričku gimnaziju učili, Mocart je pisa i svira muziku a o pravljenju kolača i torti tu ne bješe zbora ! No ja skrenuh s glavnoga. Jedva nekako nađosmo kafanu i ko bi je drža do naš čoek. Unutra dim, moga si ga jataganom sjeć. Miriše roštilj ka da smo u Leskovac na Roštiljadu a najgori bješe kisjeli vonj šljivove rakije. Sjedosmo mi za sto, stolnjak bješe impregniran ostacima jela, za nuždu je moga poslužit ka jelovnik. Pojavi se iz onoga dima brkati kelner i poče nekakvom tranjom ka da čisti stolnjak. "Neka te momak, reče Miko Petrović, ovo ne bi opra ni LIJEPI PLAVI DUNAV, no ni donesi po bocu Loze dok smislimo što ćemo." "Ne držimo Lozu ispljunu momak ali imamo...pa ni poče ređat : te meku šljivku te srednju, te triput prepečenu, klekovaču, lincuru, pa se prebači na stranska pića : Napoleon, Kurvoazje, Štok, viski, Irski i Škotski, Burbon... kad stiže do votke, presiječe ga Miko Petrović : "Imaš li Stoličnaju ?" Kad brko reče da ima, poruči Miko Petrović po dvije boce. Stoličnaja bješe original, pitka i mazna, klizila je niz grlo ka maslinovo ulje i tek kad bi šljegla u drob, po tijelu bi se počela razlivat milina. Ne potraja dugo, poručismo mi još četiri boce te nekako dođosmo sebe. Nijesmo šćeli da ijemo da ne kvarimo ugođaj! "Sjutra ćemo poranit pa pravo Kunsthistorische muzej," poče Miko Petrović . "Svaka čast umjetnosti, prekidoh ga, no ne bih volio da sam u Vijenu a da ne vidim u svijet čuvenu Bečku školu jahanja, koju zovu Španska." "Ta ti je namjesto, složi se Miko Petrović, to će ni bit pod obavezno." Ponijesmo nekoliko boca Stoličnaje da ni se nađe u muzej, od umjetnosti se zna ožednjet! Čast i čest Brojgelu ali ja se pet ura nijesam moga odlijepit od onijeh Vermera i Velaskeza! Ono majka dvaput ne rađa ! Trebalo ni je petnaes dana dok smo u sitna crijeva razgledali ti famozni muzej. Kad se danas presaberem sve što smo viđeli nije bilo ni mrve iz Austrije. Sve su pokrali lupeži! Dođe najzad i taj čas da idemo u školu jahanja. Mi tamo kad ne usput privuče nekakva graja i fertutma. "Što je ovo, zapita se glasno Miko Petrović ?" Gledamo, neki se PUK U JEDNU KUĆU SAKUPLJA A KUĆA BJEŠE SILA OD SVIJETA. Aktivirasmo mi junačke laktove i probismo se unutra. Jedan ni reče da se tu održava takmičenje u mačevanju Austrougarske Carske armije. Bogomi se šćah prijavit ali mi ne dade Miko Petrović : "Nijesu ti ovo Turci da im glave osijecaš, ođe se sportski nadmeću." Gledamo mi to mačevanje, mene smiješno, svi u bijelo, raskrečili se ka ženetine, jednu ruku drže u vis i skaču ka kokoti, čas naprijed, čas nazad. Mačevi im ka tršljike i savijaju se ka da su od lastre. Što su nosili na glave ne umijem vi ni ispričat, nekakve đevđire, što li ? U neko doba razbistri se situacija, na bojište ostadoše dvojica. Maši onijema tršljikama, kriči, nateži ih nekakvijem vrcama i pobijedi jedan. Podijeliše i medalje. U ti čas pruži ruku Miko Petrović : "Dobro pogledaj onoga što je drugi. Pogledaj i zapamti. Zove se Josip Broz a kako mu je pravo ime, sam Bog zna ? Kad dođe vrijeme nazvat će se Tito ali neće svirat latino džez ka Tito Fuente no će se na njegovu svirku dugo igrat i pjevat u naše krajeve. Ne bi se iznenadio da i Podgoricu njegovijem imenom nazovu. Prvo će se pridružit jednome Gruzinu seminaristI i bogoslovu, pa će mu kad ojača, stavit šipak pod nos i reć ISTORIJSKO NE ! U međuvremenu neće priznavat Kraljevski sud no će ić u aps s nekakvijem slikarom Mošom, koji će od silnoga vremena u aps, prevodit Kapital s njemačkog na srpski. Taj Kapital će ostavit vječitoga traga na ovoga Broza. Osladiće mu se, na papir će bit komunista a u stvarnos kapitalista ka ijedan. Nikad neće ništo otkupljivat i potpisivat a sve će bit njegovo. Ginuće se za njega u Drugi svjetski rat. Sve što bude valjalo ljudi oko njega, brisaće ka gumicom ali ne on lično no njegove podrepice i uliguzice. Slaviće ga ka najvećeg sina našijeh naroda i proglasiće ga za trostrukoga Narodnoga heroja. Čuj trostrukog ! Ili si heroj ili nijesi, ne možeš bez jednom uć u istu vodu. Nagledaćemo se, dobri moj, parada i sletova za deset žifota. Spilberg boljeg scenaristu ni svijećom ne bi moga nać ! Samo što će to bit žifot a ne fikcija. Srbi će ga voljet više no sebe a on neće znat ni jednu rečenicu srpski da prozbori. Nikad neće otić u Jasenovac najveću srpsku grobnicu. Ipak ti moram priznat da svijet prije njega većega mangupa nije vidio. Uzimaće kredite i od crnog đavola i relativno će se dobro živjet. Daće svima pasaporte i oćerat u pečalbu stotine iljada radnika, i to đe ? U Njemačku ! Ako su rušili Treći Rajh, nek izgrađuju Četvrti. Slikaće ga uz klavir, u bravarsku radionicu, fotolaboratoriju, vinski podrum...a najveća će sprdnja bit mandarine s Briona koje će svojeručno brat i slat pionirima da se oslade. Organizovaće lovove i to će bit pomor zečeva, fazana, srna i muflona. Naćerivaće mu na pušku međede kapitalce i što već ne ! A odijela i uniforme će bit posebna priča : bijela Maršalska, svijetlo plava vazduhoplovna Maršalska...bojat se oće li prifalit boja ?" "Pogledaj ga Bogoti, bi li vjerova ?" "Pogledam ga ja, sitan plavook momak, učinje mi se kratkovid ali će se ispostavit da sam pogriješio, bio je dalekovid mimo ljude !

Sve što je zborio Miko Petrović ostvarilo se i zbilo se ali će mene zavijek ostat žao što nijesam vidio Lipicanere !