субота, 03. мај 2008.

21.

Zatekli se Miko Petrović i ja četeres i druge u Cetinje u Proljeće ili Jesen, ne bi se moga tačno sjetit pa da mi je smrtna ura pred očima ! Jedino znam da je bila okupacija. Talijana ka pržine, na glave im šljemovi i klobuci s kokošijim peruškama. Šepure se po Cetinju i sve pominju svoju kraljicu i Caricu Etiopije, pa se osjećaju ka svoj na svome. Bilo je i sprdnje : sjedimo Miko Petrović i ja u jednu kafanu u baštu i pijemo Lozu, kad viđesmo jednog kolportera kako ide niz ulicu i dere se koliko igda može : "Propala Italija, propala Italija...." Okreni se i obrni oko sebe. Talijani se smiju i tapšu ga po ramena, zboreći : "bravo, bravissimo!" "Što je ovo za Boga miloga", upitah se ja ? "Pušti jadan, nasmija se Miko Petrović, avetni Talijani misle da zbori: "Popolo dItalia а то su ti nečesove njiove novine. Neće ni njiova gorjet dovijeka ! Koliko se ja razumijem u Klauzevica, kapitulirat će iduće godine ! Pošljednji Talijan koji je valja bio je Cezar, ovi danas ка da u Felinijev AMARKORD igraju." Pijemo mi i dalje, poruči Miko Petrović jednoga brava da se zabavimo dok čekamo da propane Italija. Kafana bješe puna od svijeta, zboraše se u glas, svaki bi da nadjača drugoga. Nijesam se udubljiva ali sam razabra da su se stvorile dvije grupacije : Za Kralja i otadžbinu i za nekakvoga Tita i svjetsku revoluciju. Kad bolje promislim, najviše su pominjali nečesovoga Staljina. Bjeu zapjenili, šćahu se za grla dofatit, no mi smo se svojijem poslom bavili. O Turcima tu ne bješe zbora pa nijesmo imali razloga da se miješamo. Čoplimo mi onoga brava, topi se u ustima а kako i ne bi kad je za žifota samo Zanovijet pasa. U jedan čas ufati me za ruku Miko Petrović : "Viđi onoga đetića, pokaza mi prstom, onoga s velikijem nosom ." Gledam ja i lijevo i desno preko onoga svijeta dok ne dojadi Miku Petroviću : "Oj Danilo, oj, priđi sine." Izraste pred nas momčić guste tršave kose, plavih očiju i povelikog nosa : "E jes mi milo što te vidim Miko Petroviću, uzore moj i svjetlosti kroz vjekove !" Zagrli ga Miko Petrović, ižljubi u oba obraza, sjede ga kraj nas, pa će mene : "Ovo ti je Danilo Kiš sin dobroga i poštenoga EDUARDA SAMA. Sklonila ga je majka ođe u ujčevinu da školu uči i glavu sačuva. Ovo dijete da ti ja rečem, staće uz bok prvacima pisane riječi ! Borhes mi se kune u njega a oni posrani Nobelov komitet, žaliće vječito što mu nije dodijelio nagradu. Prifati se sine, pa ćemo pričat kasnije." Prifati se Danilo brava а ni pri Lozi nije falio, no sam primijetio da mu nijedna žena što su mimo bašte prolazile, nije promakla ! Svaku je odmjerio, najviše se zadržavajući na prknima. Ne izdržah no mu to rekoh. "Žene su za mene MUZE, sve bi dao da ih mogu u jedan BORDEL sakupit", odgovori Danilo, ne ispuštajući bravetinu iz ruku. Pošto se namirio, zavali se u stolicu i zapita : "A što vas dvojica činite, čime se bavite u ove CRNE DANE i CRNE SUDBINE ?" "Pušti nas, Miko će Petrović, Srbstvo će još dugo bit KUKAVNO I UGAŠENO, no reči ti nama u koje si ti rabote ovijeh dana ?" "Planova i projekata imam ka pljeve, ne znam s kojega ću kraja počet ? Upozna sam nekakvoga BORISA DAVIDOVIČA, no je na moju žalos poša na oni svijet, pa sad idem svaki dan na njegovu GROBNICU ne bih li što smislio. A kad sam već pri groblju koncipiram i ENCIKLOPEDIJU MRTVIH, ko zna zašto će to valjat ?" Bačih pogled na Mika Petrovića, bješe MRKE OBJESIO BRKE, toke nije taj dan nosio, ionako se ne bi viđele. Uzdahnu teško ka dobri i pošteni Atlas, pa će potiho : "I ovu BAŠTU ćeš obradit u roman i ovaj PEPEO, pokaza na ćikobernicu. Ali mili moj Danilo, najviše ćeš muke viđet око GROBNICE toga mrca DAVIDOVIČA ! Napadaće te i ala i vrana, svaka uliguzica će gledat da ti skrha vrat. Biće tu još smrti ka što je SMRT GOSPODINA GOLUŽE, kojega bi trebalo po mene ubit prije no što se i pojavi ! No ima sreće u svakoj nesreći ка što u svaku ČAŠU ŽUČI IMA I MALO MEDA ! Pomoć će ti stić od jednoga Holanđanina, velikoga Rembranta Van Rijna. On će ti bit desna ruka kad budeš drža ČAS ANATOMIJE." Danilo ga zagrli i reče : "Svako vrijeme svoje breme nosi, SVE ŠTO DOĐE JA SAM MU NAREDAN !" Pošeđesmo još neko vrijeme, kelneri zaplakaše kad se digosmo i mi na jednu а Danilo na svoju stranu.

Vrijeme je pokazalo da je poša na pravu stranu а то је Miko Petrović i reka i zna !

Нема коментара: