недеља, 30. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

BUŠA

Imenjaci smo ali mene od malih nogu zovu Buša. Nisam ga sreo nekoliko godina ali kad god ustanem iz kreveta, prvo što vidim, čak i mamuran, su njegovi akvareli na zidu. Uramio sam ih sa paspartuom i tankim lajsnama da ne bi odvlačili pažnju od istinske lepote tih njegovih ruku dela. Jesam pjandura ali to ne znači da ne znam šta je lepo i šta je dobro. Poklonio mi ih je početkom devedesetih godina dok sam još držao kafanu na špicu Međice.

On i njegovi drugari slikari su napravili letnju beogradsku likovnu koloniju „Ada Međica“ na Rcetovom splavu. Ustvari Rce je iznajmio splav sa restoranom i pokrivenom baštom, najvećom na keju, opet njegovim drugarima poznatim vaterpolistima, na dve godine i onda su svi zajedno smislili tu koloniju. Planirali su da na kraju održe aukciju slika i da za sav novac kupe lekove i ostale medicinske potrepštine za Banjalučko porodilište. Znali su oni za jadac, nikako živa lova. Učestvovali sve sami poznati slikari i slikarke, Direktor Muzeja savremene umetnosti, profesori sa Akademije, marka do marke. On je prvog dana kao i ostali počeo da slika na splavu. Ja sam se vraćao iz neke nabavke i pošto mi je čamac bio privezan kod Rceta, seo sam da popijem piće s njim. To se oteglo, i on i ja smo mogli da popijemo ko konji. „Bušo, rekao mi je, a da ja dođem da slikam na tvojoj terasi?“ „Ljubim te brate, obradovao sam se, pakuj stvari i idemo.“ Ja sam sa Mišom koji mi je pomagao i pomalo bio ortak, uz brvnaru podigao terasu na stubovima, s namerom da je natkrijem jednog dana. I gore smo napravili drvene stolove i klupe ali od tog dana terasa je bila samo njegova.

Malo malo pitao sam ga: „Jel da donesem?“ Dok je slikao pio je „Briški Roze“ i to bogami po desetak boca na dan. Ponekad bi sišao dole i za improvizovanim šankom, popio bi crnogorsku Lozu: „Da presečem, zezao se.“ Po ceo dan je bio u kupaćim gaćama, bućne se u Savu i onako mokar se popne i nastavi da slika. Posle dva dana na terasi mu se pridružio i Miki njegov drug iz Crne Gore koga je sreo na keju kako bleji. Doputovao je u Beograd sa ženom da poseti tazbinu. E i taj je mogao da popije! Miki je bio s njim dva dana a onda se vratio na Rcetov splav.

Njegovo slikarstvo mi je bilo čudno, bar u početku, nizao je jednu do druge linije široke oko dva centimetra, svaka svetlija za nijansu od druge iako je objekat bio realan. Kad bi sliku gledao sa daljine od dva tri metra iz nje bi izbijali neverovatni efekti. Jebo te ja sam počeo da serem kao da sam Istoričar umetnosti. Zezao sam ga: „Ako mi zatrebaju lajsne, hoćeš li da mi pozajmiš neku?“

Špic je bio prepun ljudi, dolazili su na ceo dan da se kupaju i sunčaju a mi smo se ubijali od posla. Lova do krova! Za stolom na strani prema Adi, sedeo je njegov drugar iz mladosti Grof sa pajtašima i igrao Remi. S vremena na vreme bacao je pogled iza sebe na štapove koje je zabacio za smuđa. I jebote, svaki dan je zakačio po jednog ili dva a nekoliko puta i dobre štuke. Retko se peo do njega, nije želeo da ga ometa u radu a tada sam prvi put čuo da ga neko zove Đani. Nisam ga pitao ali mislim da mu je to nadimak iz starog kraja.

Jednog dana je doveo i „Pljusak“ kako sam je krstio. Zvala se Ana, bila je slikarka i ćerka njegovog pokojnog druga i velikog poznatog slikara. Nazvao sam je „Pljusak“ jer je zaista bila pravo osveženje u gomili pijanaca i lezilebovića, bila je kao letnji pljusak. Njoj se to dopalo a ja sam, govedo matoro, stalno ponavljao te „Pljusak“ hoćeš li ovo, te ono, bio sam ko muva zunzara ali mi ona to nije zamerala. Pridružila mu se sa platnima, bojama i četkama na terasi. Sa splava su im donosili klopu a nekoliko puta su čamcem odlazili na ručak. Večera je uvek bila zajednička i to kasno, posle deset sati. Prespavao je dve ili tri noći u brvnari. Pravo sa terase ulazilo se u jednu jedinu veliku prostoriju gde sam po podu poređao sunđere debele 30 santimetara i prekrio ih frotirima i ćebadima. Bilo je i nekoliko jastuka. Tu je spavao ko je stigao, ja, Miša, Marko Alas, dve mačke i Žuća mešanac koga je neko doveo i ostavio na Međici. Iako smo po celi celcati dan pili, ustajali smo rano, oko šest. Skuvali bismo kafu, seli na klupu, zapalili cigarete i bez reči uživali u miru kojem je doprinosila tiha zeleno žuta Sava, retki zraci sunca koje je još bilo nisko na nebu, od drveća ga nismo videli, cvrkut nevidljivih ptica... „Ej! U Beogradu si i nisi! Bušo ovo je pravi raj“, progovorio je. Dok je on srkao Lozu ja sam pekao jaja na slanini. Jebo te, suze mi dođu na oči kad se setim. Posle doručka je sišao i seo sa blokom i akvarel bojama za jedan sto. Seo sam pored njega donevši Lozu a on je već bio napravio akvarel moje brvnare sa sve terasom i drvenim stepenicama. Tada je dok smo pili napravio i ostale i poklonio mi ih. Nemam u kući nešto naročito vredno ali i da imam, najvredniji bi mi bili njegovi akvareli. U dahu ih je napravio, sam je to poželeo i zato su odlični.

U jednom trenutku mi se učinilo da između njega i „Pljuska“ „ima nešto“. Bili smo sami, dobro zagrejani pa sam ga i pitao o tome. Ana je bila mršavica ali lepo građena, male sisice, ravan stomačić, lepe noge. „Daj Bušo, šta ti pada na pamet“, skoro se naljutio, „znam je od malih nogu, od njene jedanaeste godine.“ „Jebi ga, rekao sam, „ona sad ima skoro trideset“, video sam kako diže ruke i otvara usta, „znam da voliš samo svoju ženu, trista puta si to ponovio ali ja mislim da „Pljusak“ ne bi imala ništa protiv, samo da znaš kako te gleda...“ „E, ajde da prekinemo sa tim, nema među nama ništa niti će biti“, odsekao je. Nisam više insistirao. Nastavio sam da budem pažljiv prema „Pljusku“, ja bogami bih ali nije bilo šanse. Držala me je na distanci. Možda zaista nije ni bilo ništa među njima ali da je ona bila zagrejana za njega, to se videlo iz aviona. Mislim da je to primetila i njegova žena na večeri posle aukcije, „Pljusak“ nije oči skidala s njega. A i ja sam se uhvatio toga kao pijan plota. Kad sam ga sreo poslednji put, videli smo ga Rce i ja sa splava, vozio je bicikl po keju, pozvali smo ga da dođe. Obradovao nam se iskreno, uostalom i mi njemu ali! Kad je Rce hteo da mu sipa Lozu, rekao je da mu sipa sok ili kiselu vodu. „Molim“, razrogačili smo oči! „Prestao sam da pijem uskoro će biti pet godina“, rekao je. Rce i ja smo se betonirali, gutljaj Loze, dva gutljaja Apatinca. U neko doba sam ga pitao da li viđa „Pljusak“. „Video sam je dva ili tri puta ali odavno nemamo veze, ne znam šta je s njom i gde je.“

Zaboravio sam da kažem da im je aukcija uspela, ozbiljno su je pripremili, vodio je Nikola Kusovac i prikupili su dosta love. Soletov brat je radio za jednu farmaceutsku švajcarsku firmu i nabavio je, po spisku koji su tražili od Banjalučke bolnice, nabolje lekove i ostalo. Sve su spakovali u kamion i odvezli na lice mesta. Kintu nisu uzeli za sebe a zna se kako se živelo 93-će. A Miloševića, njegovu Mirjanu i ono dvoje žgebčadi, kurac je boleo za bilo koga na svetu! Jebo te gde sam ja i kom pravcu krenuo, alkohol mi je popio mozak.

субота, 29. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

TETKA MIRA

O njemu? Prvo ću da kažem nešto o njoj, njegovoj majci. Imam osamdeset tri godine i mislim da bi bilo glupo da to ponesem sa sobom u grob. A ionako mi je sada svejedno šta ko o meni misli. Nas dve se znamo još od đačkih dana. Onda sam joj zavidela, gospođica, lepo obučena i doterana, pa još njen poznati „sanjalački“ pogled! Moja majka je prala veš da bi nas izdržavala, bili smo sirotinja. Ne stidim se sada toga ali u ono davno vreme, ona je imala sve ono o čemu sam ja samo mogla da sanjam. Neću da grešim dušu, nije ona bila ni glupača ni kaćiperka, nije dizala nos, družila se i sa mnom, nudila mi je ovo ili ono a meni je dolazilo da puknem od muke. Njen otac je bio „neko“ u onoj staroj Kraljevini Jugoslaviji. Vozio se u lakiranom uglancanom fijakeru, na nosu mu je bio cviker u zlatnom okviru, zlatan sat i lanac za sat, bela uštirkana maramica u džepiću sakoa, kicoški štap sa srebrnom lavljom glavom... Zato sam, malo je reći, bila iznenađena kada sam je jedne noći zatekla na skojevskom sastanku u Draganovoj kući! Bilo mi je krivo do bola! I Draganov otac je bio „neko“, bio je bogati trgovac, zbog toga su sastanci koje smo održavali u njegovoj kući pod maskom žurki i igranki, bili daleko od svake sumnje ali da i ona bude skojevka e to je za mene bilo previše! Naravno da to nisam pokazala. Kada smo otišle u odred, ona je za kratko vreme postala politički komesar čete. Svi su je voleli i slušali , čak i starji od nje po dvadeset godina. A onda kao vrhunac, u nju se zaljubio, zavoleo je a bogami i ona njega, najlepši i najhrabriji čovek na našem terenu! Mi smo po tom pitanju, za razliku od bosanskih i nekih drugih partizana, bili strogi i rigorozni. Ali čim se rat završio oni su se venčali. Ubrzo su dobili jednog pa drugog sina. I ja sam se udala i rodila prvo ćerku a zatim i sina. Posle oslobođenja Beograda, živeli smo tri godine van a onda smo se za stalno vratili u Beograd. Oni su se lomatali i seljakali po malim mestima u Makedoniji, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, smatrajući to svojom partijskom dužnošću i obavezom prema domovini. Budale! Svi koji su mogli ostali su u Beogradu, oni „jači“ zaposeli su dedinjske vile ali ni nama ostalima nije bilo loše. U početku smo se viđali na proslavama povodom dana brigade i oni su uvek dolazili iz nekog drugog gradića ili mesta. Ono što je mene „jelo“ je bio njihov odnos, sa kilometar se moglo videti da se i dalje vole. Na poseban način je bio pažljiv prema njoj, onako ogroman i lep, nije mu ništa bilo teško, mazio je u svakom trenutku, naravno ne napadno a ne samo ja, nego i ostale drugarice su joj zavidele. Naši muževi su pušili, pili, pevali i kartali se, nismo im na pamet padale. Bio je pažljiv i prema nama ali je ipak bio njen! Nije izbegavao ni drugare, sedao bi sa njima za sto popio po neku, odigrao tablić. Svi su ga voleli i poštovali. Bio je jedan od najmlađih Narodnih Heroja i to je zahtevao narod, mnogo pre nego što su zvanja Narodnog Heroja počela da se dele po nacionalnom ključu. Ništa nemam od toga i ako priznam da sam bila zaljubljena u njega. Kažem, bio je pažljiv prema meni kao prema svima i ništa više od toga. Za njega je postojala samo jedna žena. Krajem 1964 godine i oni su se doselili u Beograd i igrom slučaja dobili su stan sprat ispod nas. Počeli smo da se družimo, deca su nam neprekidno bila zajedno.

A sada o njihovom sinu. On je stariji od brata dve godine i prvo je dete koje je rodila jedna od nas. Upisao je Pravni Fakultet ali ga je više bilo po kafanama i žurkama. I pored toga mladi iz kraja su ga uzabrali za Predsednika omladine. Ne dugo posle toga, došlo je vreme da partijske organizacije predlažu kandidate za VI Kongres SKS. Na sastanku u našoj zgradi neko, ne sećam se više ko, predloži baš njega da bude delegat. Krv mi je jurnula u glavu! Ustala sam i predložila mog muža: „Prvoborac je, stari komunista, svi ga znate...a on, pokazala sam prstom na njega i videla kako se njegova majka zacrvenela, on je loš student, izgubio je godinu, više je u kafani nego kod kuće ili na fakultetu, kakav on primer daje mladima, baš sam bila zapenila!“ Od jeda nisam ni pomislila na svoju decu koja su takođe bili loši đaci. Podržala me Jela a onda i mnogi drugi. Ali džabe, većina ostalih organizacija je predložila i izglasala njega. Neku godinu kasnije, upisao je Likovnu Akademiju i priznajem, završio je na vreme. Otvoreno govoreći, nisam volela njegovu majku pa nisam mogla voleti ni njega. Svesna sam da on sa mojim osećanjima prema njegovoj majci nema ama baš ništa ali to je bilo jače od mene.Neprestano sam ga upoređivala sa svojom decom i uglavnom na njihovu štetu, srce mi se cepalo. I pored činjenice da su moja deca bila snalažljiva i umela da nanjuše pare a on umetnik, nije, niti je danas sposoban da zaradi, da proda ono što slika, nisam mogla da podnesem njegovu očitu omiljenost kod ljudi, čak su ga i moji voleli. Jednom ali zaista samo jednom, sam pomislila da bi možda moja ćerka mogla da se uda za njega ali kada sam shvatila da se on prema njoj ponaša kao prema sestri, izbacila sam tu misao iz glave.

Sećam se, šezdesetih godina, nekoliko nas drugarica i drugova sa decom, otišli smo na pet dana u poznato izletište, mislim da je to bilo za 29. novembar. Jedne večeri, već je bilo oko ponoći, dece nije bilo. Roditelji su se uzbunili a onda je neko rekao da mu se čini da su u drugom hotelu, svi zajedno. Toma je otišao, i njegova ćerka je bila sa njima. Pričali su da je napravio haos, drao se i isterao ih iz hotela: „Marš svi u svoje sobe“, vikao je. On i njegov brat su ušli u svoju sobu a na hodniku je nastale frtutma. Njegovi nisu izlazili iz sobe pa sam im pokucala i kada se pojavila njegova majka u spavaćici, prskajući je pljuvačkom, optužila sam ga da nam napija decu dok ona mirno spava! Saslušala me mirno i kada sam ostala bez reči, okrenula se rekavši:“Laku noć“, ušla u sobu i zatvorila vrata. Sutradan za ručkom a vladala je neprijatna atmosfera, svi smo se gledali ispod oka, mnoga deca su sinoć dobila šamarčine, njegov otac je pozvao konobara i poručio litar crnog vina. Konobar ga je pitao koliko čaša da donese, on je rekao jednu. Kada je vino stiglo, otac je stavio flašu i čašu ispred njega, nasuo mu i rekao: „Živeli!“ Prosto nam je gurnuo prst u oko! On je mirno i polako popio celu flašu. Dugo ga nisam ni srela ni videla, mi smo prodali stan i kupili dva manja, tako da ne viđam ni njegovu majku. I ne nedostaju mi. Moj sin mi je pre skoro dve godine rekao da on doživeo infarkt. I pored najbolje volje nisam osetila ništa, ni trag od žaljenja. Sin mi kaže da on retko dolazi u stari kraj, ponekad da obiđe majku, ne viđa se i ne sastaje više sa drugarima, mada je i njih ostalo vrlo malo živih. Eto, nisam morala ni toliko.

уторак, 25. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

FIĆO

Sjećam se ka’ da je juče bilo kad nas je Mijo Tuč postrojio na stepenice od gimnazije i fotografisao. Bilo je to u maju mjesecu 1965 godine. Sliku je objavio u Titogradskoj Tribini na prvoj strani pod naslovom: „Jedno odjeljenje maturanata gimnazije Slobodan Škerović.“ Ispred svih dugarica i drugova poređanih u tri reda jedno iznad drugog, on i ja zagrljeni stojimo korak naprijed, nasmijani i veseli, još ne znajući što nas sve u životu čeka. Kad smo maturirali on se preselio u Beograd ali nijesmo prekidali kontakt. Sjećam se da sam mu 1966 godine telefonirao da nabavi karte za utakmicu Partizan – Sparta a ja ću doć. Kao đeca obojica smo trenirali fudbal u Budućnost. Ja sam ka’ i u rukometu i u fudbalu bio golman. Danas kad se sjetim, samo je Mitko Vučinić bio avetniji od mene na golu. Njega je Vako Darmanović stavio prvo na desnog beka a kada je vidio koliko brzo trči, premjestio ga je na desno krilo. Nije on dugo izdržao, vrbovali su ga iz Atletskog saveza, trebao je im je sprinter. I bogomi trčao je ka’ strijela! Bio je u štafeti 4 x 100 metara. Ali ja mnim a nadam se da se neće naljutit na mene, da su mu prva i jedina briga bile đevojke. I ovako mator je lijep a kao mlad bio je opšti ljubimac đevojaka a da ne lažem i mlađih žena. Znao sam da mu kažem ponekad, pričuvaj se jadan, razbucaće te. Najmilije mi je bilo kad se zabavljao s Natašom iz našeg odjeljenja. Ona je bila em lijepa em pametna, bili su savršen par. Ali kad se u Titograd pojavila jedna sisata beograđanka, odnijela mu je glavu. Nego da se vratim na one karte za utakmicu. Nekako smo se mimoišli na stanicu, on me je čeka’ na jednom a ja sam izaša’ na drugom mjestu. Pričeka’ sam ga jedno deset minuta i onda pošao preko mosta da ga potražim u stan. Njegova majka mi se obradovala, sjela me da jedem, pitala me za majku, što činim... Malo potom čuli smo njegov glas sa vrata: “Nijesmo se našli...jel’ se javlja Fićo?“ Na stadion smo imali izginut od svijeta kad je Mustafa Hasanagić postiga pobjedonosni go. Partizan je tad doša’ do finala i čini mi se a i njemu, da je ta utakmica prodata za velike pare! Real je mora’ po svaku cijenu da bude prvak Evrope, no mi je muka i danas da o tome zborim. Prošlo je poslije dosta godina, čujali smo se telefonom, ali se nijesmo viđeli. Na dvadesetogodišnjicu mature 1985 godine skupili smo se svi koji smo mogli doć’ i sa dva autobusa pošli za Kolašin. Kad smo se smjestili u hotel, sišli smo dolje i počeli krvnički i bjesomučno da pijemo, on, ja, Zoran Medeni, Mirko, Pero Glavati i Budo. Ostali su poslije ručka otišli u sobe da se odmore i pripreme za večernju proslavu. Mi smo ka’ maniti izašli iz hotela i nastavili da pijemo po Kolašinskih kafana. Bili smo pijani, što je reka Mirko: „Ka tresak.“ I zaisto, ka’ da su ne puštili s lanca. A bogomi je tako i bilo, svi smo već bili oženjeni, imali đecu i rijetko se pružala takva prilika. Da i ne govorim o iskrenoj radosti što se srijećemo i vidimo poslije toliko godina. Ipak smo se nekako dokoturali u hotel na vrijeme. Sredili smo se nekako, istuširali ’ladnom vodom i pridružili ostalima u svečano okićenoj sali. Dragan Milić je doveo i našeg starog dobrog direktora, Vasilija Filipovića, velikog gospodina. Održane su i nekakve govorancije i pošto smo večerali, počela je svirat’ muzika za ples. Srce mi je bilo puno kad mu je Nataša prišla i pozvala ga da igraju. Ustao je i pošao s njom na podijum. Svirali su kako i treba neki stiskavac. Nataša je prelijepo izgledala u svijetloplavoj svilenoj do zemlje haljini. On je bio u teksas odijelu. Lijepo ih je bilo za viđet. Ali ni tu nije izdržao do kraja, pozva’ je Puca da ga odmijeni i doša’ je kod nas da nastavimo s pićem i pijanim dranjem. 2000 - te godine je ima’ izložbu u Podgoricu u Galeriju Centra za savremenu umjetnost Crne Gore ali nijesam moga doć na otvaranje. Zva’ sam ga da dođe u Kotor, đe ja živim i radim već četrdeset godina. Poslije nekoliko dana javio mi se iz Budve đe je bio kod Dragana brata od tetke i reka’ mi da će sjutra prije podne doć’. Bila je subota, nijesam radio a ni Danica. Vidio sam ih s terase i kako mi je bog dao glaščinu, privuka sam im pažnju. Siša’ sam dolje, reka’ sam Draganu da auto parkira iza zgrade i poveo ih u stan. Dragan je posjedio jednu uru pa je poša’ za Budvu. On i ja smo sjeli na terasu, Danica ni je skuvala kafu, zapalili smo i priči nikad kraja. Nijesam moga’ izdržat a da ga ne pitam za pogled s terase. Ljepšega pogleda nema u svijet! S lijeve strane se vidi Kotor i zidine koje se ka’ kakva puzavica uspinju uz urvinu a preko zaliva je Prčanj, vidi se ka na dlanu, pa se na desno pruža pogled sve do Stoliva. „Eno ih Tri Sorele, čisto se obradova’ što ih vidi.“ Reka’ sam mu da imam barku koja mi stoji kod Jovanovića u Dobrotu i da ćemo sjutra poranit da apimo kojega Arbuna baš na potezu ili kako bi reka’ naš pokojni profesor matematike i nacrtne Branko Đurišić, „Na zamišljenoj liniji“ između Tri Sorele i Svetog Stasija. Tu je dubina oko sedamdeset metara i ako im nađemo „gnijezdo“, možemo pokupit nekoliko kila. Predveče smo otišli da kupimo Manjoče, insistira’ je da on plati. Mene ih je Milovan prodava po dvije marke stotinu komada, drugijema po tri marke. Uzeli smo dvjesta komada. To jutro ne je poćerala sreća, arbuni ka’ da su se utrkivali koji će se prije uhvatit na udicu. Poslije smo otišli u grad, ja sam još ranije isplanirao da njegovu izložbu preselimo u Kotor i razgovara sam sa najvišijema zaduženim za kulturu. Svima sam ja njima bio profesor i nema toga u Kotor koji me ne zna. Utanačili smo da se izložba postavi u Galeriju „Stari Grad“ u julu mjesecu. Petnaestog jula je prenio slike iz Podgorice i smjestili smo ih neraspakovane u galeriju: „Jasna će sjutra napravit raspored đe će koja da stoji, uradiće to bolje no iko“, reka’ mi je. Nju smo sačekali na aerodrom u Tivat. Smjestili su se kod Jovanovića. Sjutra smo otišli u galeriju, Jasna je rasporedila slike a ja sam mu pomaga da ih okači. Još u maju kad je bio kod mene, čita sam mu pjesme koje pišem ima ohahaj godina, pa sam ga zamolio da na otvaranju njegove izložbe pročitam jednu, reka’ sam mu i koju. Otvaranje je bilo prelijepo, bilo je puno svijeta, što pozvanih, što turista. Mandić je otvorio izložbu, on je pozdravio prisutne i zahvalio im se a onda je doša’ red na mene! Nijesam moga da vjerujem koliku sam tremu imao! Bio sam ponosan na njega i želio sam da to i pokažem. Na kraju i nije ispalo tako loše. Nas dvojica smo svako jutro ranili pa u barku. Ponekad je s nama iša’ i Boško mada se Radmila ljutila jer je bilo dosta posla oko gostiju. Moram priznat’ da mi je nekoliko puta zaisto bilo krivo. Ja ga ka’ učim kako da natiče manjoče, kako da drži najlon a on počne da vadi arbune, ponekad i dva na jednu strunu! Ipak, ono što osjećam prema njemu, prevladalo je moju sujetu. To ljeto mi je ostalo u najljepšoj uspomeni.

Svake godine mi se javlja’, jednom opet iz Budve, pa iz Tivta, iz Podgorice i doodio je na dan, dva, i nijesmo se vadili iz barke.

Mene su rezali šest puta, imam premošćavanja ka’ da sam autoput ali sam se zabrinuo kad mi je Puco javio da je doživio infarkt. Pozva’ sam ga a on kakav je, citira’ mi je Mirka: „Miči jadan, pala buva na međeda!“ Isto govedo ka’ što sam i ja. Pita’ sam ga je li prekinuo da puši a on veli: „Popušim jednu, dvije, samo uz kafu“, a čujem Jasnin glas: „ Kaži mu koliko kafa piješ dnevno!“ Milo mi je što postoji i što je moj drug!

понедељак, 24. новембар 2008.

TREĆI SUSRET AKVARELISTA U OPOVU na MEĐUNARODNI DAN AKVARELA, 23, Novembar 2008 godine

I ovog 23. Novembra 2008 godine, Trećim susretom i okupljanjem akvarelista, u organizaciji Galerije Jovan Popović, opštinske biblioteke, ja bih rekao centra za kulturu u Opovu, obeležen je međunarodni dan AKVARELA. Najveće zasluge za to ima pre svih i pre svega Pal Dečov-Paja, izuzetan slikar i umetnik, skroman i nenametljiv čovek ali uporan i istrajan kako u svom radu tako i u ne odustajanju od započetog plemenitog i po umetnost značajnog posla, kao što je obeležavanje međunarodnog dana akvarela.

Pišući prošle godine o Drugom susretu akvarelista u Opovu, naveo sam reči Olivere Vukotić Istoričarke umetnosti, da je preko potrebno da se ovoj tehnici vrati/da dignitet koji ona zaslužuje. Da smo i uspeli u tome, pokazala je izložba prošlogodišnjih akvarela otvorena u Galeriji opštinske biblioteke Jovan Popović. Visok kvalitet izloženih radova, estetski i promišljeno opremljenih, čini izložbu primamljivom za „oko i dušu“ i posmatraču/konsumentu otvara nebrojeno mnogo mogućnosti za razmišljanje i sagledavanje varijacija u istoj tehnici, koje su plod samosvojnosti i individualnosti svakog umetnika ponaosob. Načuo sam da će izložba biti „preseljena“ u Kikindu a možda i u još neke gradove. To se već mora smatrati uspehom i znakom da ne kidišemo „na vetrenjače“. Glas o opovačkom okupljanju akvarelista se širi i dobija na zasluženom značaju. Mnoge koleginice i kolege su me pitale i raspitivale se a mnoge galerije su takođe od ove godine počele da obeležavaju dan akvarela. Dakle cilj je postignut, jer ono o čemu se ne govori, ne priča, kao da i ne postoji.

Smišljeno, atraktivno i svrsishodno, Paja je pozvao 23 umetnice i umetnika da budu učesnici ovog jednodnevnog okupljanja. Na žalost a možda i na sreću(?) odazvalo se njih osamnaest: Vesna Marković slikarka iz Beograda, Mirko Trimčević slikar iz Beograda, Miodrag Petrović slikar iz Beograda, Vladimir Vlajić grafičar iz Beograda, Isidora Dunđerski slikarka iz Novog Sada, Zdravko Mandić slikar iz Zrenjanina, Marjan Baroš slikar iz Zrenjanina, Nada Denić vajarka iz Pančeva, Milan Jakšić slikar iz Pančeva, Čedomir Kesić slikar iz Pančeva, Dragoslav Husar slikar iz Pančeva, Dragan Momirov grafičar iz Čente, Jovan Arsenović vajar iz Barande, Petar Teodorski slikar iz Opova, Kosta Đurašinov slikar iz Opova, Milan Poledica slikar iz Opova i naš domaćin i organizator, Pal Dečov slikar iz Opova.

Ovog puta smo radili u velikoj suncem okupanoj sali opovačkog hotela. Od Paje smo dobili papir a on nam je skrenuo pažnju da je veći deo papira rađen od bambusa. Meni lično je to od samog početka bilo zanimljivo jer sam do sada radio na raznim akvarel papirima od Fabriana do pirinčanih kineskih i japanskih. Uradio sam dva velika akvarela baš na bambusovom papiru i bio sam zadovoljan kako se ponaša i odnosi spram razlivanja, upijanja a posebno me obradovala činjenica da boja na njemu ostaje sveža i zvonka.

Opušteni, posvećeni radu ali istovremeno u neprekidnoj komunikaciji, začinjenoj šalama, dosetkama i prisećanjima na događaje, koleginice i kolege, ostavili smo i ove godine akvarele urađene „u dahu“, jednostavne, složene, tematski različite ali snažne i umetnički opravdane.

Prošlogodišnji tekst sam završio rečima da se nadam da će se obeležavanje međunarodnog dana akvarela u Opovu nastaviti u godinama koje su pred nama i predstavljati nezaobilaznu i prepoznatljivu „tačku“ kada je Akvarel u pitanju. Sada sam siguran da se moja nada ostvaruje, zadovoljan i srećan što jedna tako teška slikarska tehnika dobija svoj „novi život“, izrasta kao Feniks, uprkos „zatrpavanju“ u enormnim količinama novih umetničkih tendencija i pravaca, baziranih na tehnološkim dostignućima, protiv kojih inače nemam ništa protiv, naravno ako sobom nose umetnost.

Miško Petrović

U Beogradu, 24.Novembra 2008 godine

субота, 22. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

LJUBIŠA

Mesec dana pošto sam postao Predsednik Mirine partije kako su je nazvali, došao je s Jasnom u Šećeranu na predstavu koju sam režirao sa holanđankom T.D. Predstava se igrala u okviru BITEF-a u zvaničnoj konkurenciji. Branko je došao da mi javi ali sam bio zauzet pripremama za početak, pa sam mu rekao da im kaže da ostanu posle predstave, da se ispričamo. Predstava je protekla najbolje što sam mogao zamisliti. Nije to bilo nešto veliko, grandiozno ali smo T.D. i ja uspeli da uskladimo svoje temperamente i pozorišne nazore i umeće, sa ruševnim prostorom Šećerane i bio sam zadovoljan. Izljubio sam ih kada smo najzad seli, bila je prošla ponoć. Branko je navalio da sipa piće, već je bio dobro zagrejan, ja sam, zato što sam domaćin, uzeo čašu belog vina, uostalom poznato je da ne pijem, odnosno retko. On i Žule su me napili jedne davne noći 1966 godine na Kalemegdanskoj tvrđavi, nekakvim crvenim lepljivim likerom i za vjek i vjekov mi ogadili alkohol, fingirao sam kada god sam bio primoran situacijom. Jasna je pitala da li ima crnog vina a on je uzeo Lozu. Pre nego što su nam se pridružili holanđani, on je direktno, gledajući me u oči kazao: „Kada mi je Višnja rekla da ćeš postati predsednik, prva moja reakcija je bila, ne seri!“ Branko je pokušao da skrene razgovor na teme iz zajedničke mladosti ali je on bio uporan. „Šta on, koji je jedan od četiri stuba svetskog teatra, ima da traži da ne kažem, razgovara sa jednom mlohavom, zlom, idiotkinjom, koja izigrava devojčicu noseći plastični cvet u loše ofarbanoj kosi ili na primer sa Z.B.? On je iznad njih kao najudaljenija galaksija! To sam joj rekao i još da laže k’o pas.“ „Ti zaista živiš na Marsu, odgovorila mu je Višnja, pogledaj sutrašnje naslove u novinama.“ Slušao sam ga stežući čašu u šaci, „Budalo rekao sam, pa ti bar znaš da sam oduvek bio levičar“... Tek tada je zapenio: „Levičar, levičar, gde ti tu vidiš levicu, pa to je zločinačko udruženje“....Prekinuo sam ga: „Ne moraš da složiš sa mojom odlukom ali bar poštuj drugačije mišljenje, zar se nismo zaklinjali u Voltera?“ „I ja bih dao život da možeš i imaš pravo na iznošenje svog mišljenja ili stava ali dragi moj druže, nastavio je, ovim činom ideš protiv sebe i svega onog što si napravio u životu, mućni tom pametnom glavom, to tebi ne treba!“ „Ti si zaista glup, odgovorio sam mu dok je hvatao vazduh, ti ništa ne razumeš, ti si čovek iz nekog prošlog vremena, zato tako i živite“, pogledao sam Jasnu, nisam hteo da nju vređam ili povređujem ali! Ej! U njenim očima sam pročitao slaganje s njegovom govorancijom. Bilo mi je dosta svega! I njega zapenjenog i Jasne i Branka i holanđana, osećao sam stravičan umor, snaga je polako čilela iz mene. „Ako hoćeš shvati i prihvati, ako ne, svako na svoju stranu“, rekao sam mu gledajući ga pravo u oči i ustao od stola. Njih dvoje su bez reči ostavili piće i otišli bez pozdrava. Branko je, pijan, pokušavao da ih stigne, zatim se vraćao meni..“Pa nemojte tako, čekaj, sto godina smo drugari...ej bre pa naša tetka te dojila kada je“.... Tada sam ih video poslednji put. Lažem, početkom 2000-te sam ga video u Hajatu. Izlazio sam sa završenog radnog ručka sa dvojicom telohranitelja a on se peo stepenicama u holu. Obojica smo okrenuli glavu. Ustvari, imao sam utisak da je bio spreman da mi se javi ali ja sam prošao pored njega ne osvrnuvši se.

Od rane mladosti smo bili drugari, i on je kao i ja voleo da čita, razmenjivali smo knjige, zajedno smo upisali Pravni fakultet i zajedno otišli sa njega, pravo u Umetnost. Ja sam upisao režiju i već sam imao precizne planove koja dela ću pripremati za izvođenje. On je upisao Likovnu Akademiju ali je nastavio da živi dozvoljavajući inerciji da ga odvlači od osnovnih zadataka. Ja sam zaista zapeo krvnički i pored nesuglasica sa profesorima uspeo sam da u JDP-u postavim „Bubu u uhu“ sa glumcima koje sam želeo. On je nastavio da pije, igra poker, da se druži sa zgubidanima, da baca vreme u vetar... Ipak je na vreme završio Akademiju i da budem iskren, vremenom je stvorio sebi jedinstveno mesto u ovdašnjem slikarstvu. Pošto ga dobro poznajem, mogu da potvrdim da je talentovan bez svake sumnje i što je najvažnije, beskrajno je radoznao. Neprekidno razmišlja, obrće i prevrće u svojoj ludoj glavi hiljade slika od kojih će samo najbolje preneti na platno. Možda nikada nećemo progovoriti ni reč, možda se i ne sretnemo više ali moram da budem objektivan kada govorim o njemu. Ponekad mi bude žao što ne mogu s njim da razmenim mišljenja, sve je manje ljudi oko mene s kojima se da razgovarati iole razumno i suvislo. Kod njega se nalazi još od šezdesetih godina, moja knjiga „Odabrane tragedije“ Eshila i Sofokla koje je u prevodu Miloša Đurića izdala Srpska Književna Zadruga 1926 godine. Knjiga jeste raritet ali mi ne pada na pamet da mu je tražim, ustvari baš mi je drago da je kod njega i da to znam. Ni kod koga ne bi bila cenjenija i bolje čuvana.

Dolazio je kod mene u Suboticu kada sam bio preuzeo Subotičko pozorište, čekao je pauze između proba i onda smo umeli dobro i kvalitetno da razgovaramo iako je tada bio u fazi pijenja neverovatnih količina alkohola, crnogorske Loze pre svega. Bilo mi je a i sada je, neverovatno, kako mu je mozak savršeno funkcionisao uprkos tolikom popijenom piću.

Ali dosta više o njemu, neka je živ i zdrav ali sumnjam da mu uopšte padam na pamet a i on meni tek s vremena na vreme. Bilo pa prošlo!

петак, 21. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

SUZANA

On prilazi ljudima neposredno i ono što bi se reklo, normalno. Upoznala sam ga pre pet godina kada je prvi put došao u Gračanicu. Bila sam uzdržana ali kada sam ga intervjuisala, radim inače u Radio Gračanici, posle nekoliko njegovih rečenica, shvatila sam da se sa njim može. Sprijateljili smo se. On svakog juna dolazi u Gračanicu i učestvuje u radu Likovne kolonije Vidovdan. Dovodi i svoje prijatelje poznate i osvedočene slikare. Prvo je doveo Vesu kojeg je zavolela cela Gračanica. Svi smo tugovali kada nam je javio da je Vesa umro. Po njegovim rečima a ja mu verujem, nestao je jedan od najboljih srpskih slikara. Njih dvojica su drugovali od prijemnog koji su zajedno polagali na Akademiji. Ove godine je doveo Paju, naoko tihog ali neizmerno duhovitog čoveka i odličnog slikara. Kad god sam slobodna svratim do galerije u kojoj slikaju, ionako se nalazimo u istoj zgradi, u Domu Kulture. Mnoge kao njega znam od ranije ali mi je zanimljivo da vidim i nova lica a i to kako slikaju. On je prvih godina a opsednut je Milutinovom zadužbinom, slikao isključivo nju. Kasnije je radio i Simonidu i Milutina. Simonidi je iskopane oči napravio nebesko plavim, mnogo mu je dobra ta slika. Jedna amerikanka iz KFOR-a je bila zainteresovana da je kupi. Ne znam šta je bilo od toga. Ove godine je uradio u ulju dva pejsaža iz okoline Gračanice i dobio je nagradu Longin. Mogao je on nagradu da dobije i za prethodne slike ali izgleda da i pri dodeljivanju ove nagrade, radi „ključ“. Ali da ne ogovaram i da ne tračarim.

Kada sam doznala, valjda od Andre, da je krajem 1976 godine, pred samu Novu godinu, doživeo infarkt, uplašila sam se za njega i ne samo ja nego i Srećko, Krdža, Sima, Milan, Boki, mali Aca, Nada....Ali eto njega posle samo pet meseci kod nas! Iskreno smo se obradovali.

Sa svima se druži i ponaša se prema svima kao ravan prema ravnom, što je u ovoj zemlji retkost i neuobičajeno! Neću da pominjem imena ali neki od njegovih kolega, profesori, dekani, budžovani, dižu nos a obrva kao da im je zihernadlom zakačena za čelo. E, mislim ja, dragi moji niste mu vi do kolena ni po obrazovanju ni po ponašanju.

Ja sam diplomirala književnost i dugo se bavim novinarstvom ali sam vrlo brzo shvatila koliko je načitan i obrazovan i koliko mogu od njega da učim i naučim. Ne natura on to nikome pod nos ali o čemu god da govori, shvataš da govori sa dubokim poznavanjem, čak mnogo šire nego što zvuče njegove rečenice kojima se trudi da svima bude jasan. A interesuje ga sve i svašta, nema te oblasti u koju on nije zavirio ili je čačnuo. Često sam znala da iz prikrajka posmatram jednog njegovog kolegu, slikara, profesora na Fakultetu umetnosti, kako ga sa vidljivim nerazumevanjem sluša i pritom klima glavom, kao, da, da, baš tako, pa naravno! Budala. Ja brate kad nešto ne znam, pitam ili kod kuće potražim u knjigama odgovor, ne klimam beslovesno glavom. Nije mi on rekao ali sam saznala da je iz dobre i nekada dobrostojeće porodice. Za razliku od raznih jajara, njegovih kolega, ponekad skupljenih s konca i konopca da bi se popunio broj učesnika, za razliku od njih koji izvoljevaju oko hrane i da prostite žderu za trojicu, on prvog dana zamoli Nadu da mu napravi običnu proju na vodi, seljačku proju i to mu je uz parče sira, pečenu ljutu papriku i jogurt osnovni obrok. Nada se buni i moli ga da mu napravi proju sa sirom i zeljem ali on ostaje pri svom.

Kada slika voli da gustira veliku šolju kafe s mlekom a uvek je pored njega i flaša vode. Pije ogromne količine tečnosti i mada znam da je to zbog lekova koje pije, zezala sam ga da je vodozemac. Ne pije alkohol ali mu to ne smeta da bude veseo i raspoložen. Nikada ne ogovara niti dozvoljava da to neko radi pored njega: “Idi kaži mu ili njoj u lice to što govoriš, nemoj meni.“

Od prve kolonije se sprijateljio s Kajzerom, slikarom iz Vranja, ustvari iz Prizrena, majka mu i dalje živi u Prizrenu i jedna je od nekoliko preostalih Srba, Srpkinja. Njih dvojica i kada slikaju i kada ne slikaju, prave verbalne i svakojake druge kalambure. Iako se fizički drastično razlikuju, Kajzer je sitan i mršav a on visok i krupan, neverovatno se dopunjavaju i poznaju, čini ti se da u svakom trenutku znaju šta će onaj drugi reći ili uraditi. Sviđa mi se što se zezaju i na svoj račun, to mnogo govori o njima. Sticajem okolnosti bila sam na jednoj svečanoj završnoj večeri, tu se drže govorancije, prvo Ustane Direktor Doma Kulture i udebljanim glasom pozdravlja i zahvaljuje se umetnicima, sa neizbežnim: „Izvinite ako nešto nije bilo kako teba ili ako smo u nečemu pogrešili, nije bilo namerno, ispravićemo to sledeći put“, što je šllagvort za: „Nemojte Direktore, sve je bilo i više nego dobro, mi se vama“...truć-puć. Onda ustane on i osetiš promenu, svi se utišaju i okrenu ka njemu. Sa nekoliko pravih rečenica kaže jasno i ljudski toplo ono što ima, pozdravi i zahvali se svima. Videla sam i shvatila da vole da ga čuju, da ga vole i poštuju a to se ne može poručiti. Mali Aca mu je, posle govora kad je seo, prišao i prošaputao, čula sam jer sam sedela pored njega, „A niste nas pohvalili, poslugu, nas koji vas poslužujemo? Okrenuo se i tiho mu odgovorio: „Razmisli Aco, da li bi ti se više svidelo da sam vas nazvao poslugom ili ono kako sam rekao da se osećam kao da sam deo vas i vaših porodica?“ Mali Aca ga je zagrlio i poljubio u obraz. Takav je on, ne nameće se ali ga ne možeš zaobići, nije mu stalo, bar meni tako izgleda, da bude u centru pažnje a svi se okupljaju oko njega. I slikari i ovi naši. Ne verujem da sam u životu srela vaspitanijeg čoveka, uvek kaže molim i hvala ma kakva sitnica bila u pitanju. Kada ide po Gračanici, a stalno ide peške, uredno se javlja svakom prolazniku koji mu ide u susret, deci, ženama, starcima... Više zna o crkvi i manastiru od svih nas, od njega sam saznala da je Milutin crkvu podigao za Episkope koji su stolovali u Lipljanu koji je tada bio duhovni centar Srbije.

Iako u Gračanicu dolazi iz svojih najintimnijih razloga, prvi put kada sam ga intervjuisala, rekao mi je da ga je otac doveo u Gračanicu još 1954 godine i da se još onda kao dete zadivio lepoti, po njemu najskladnije građevine na svetu izgrađene u tom dobu. Postala sam svesna slušajući ga i kasnije razmišljajući i slažući „kockice“ da je najvažniji razlog zbog kojeg dolazi svake godine, upravo Milutinova zadužbina. Pamtim njegove reči da su svi hramovi i bogomolje bez obzira na konfesiju, mesta ogromne energije. Kaže da ovde oseća neizmeran mir i spokoj. Dolazi on i zbog nas, zbog ljudi koje je zavoleo i duboko je svestan geta u kojem živimo, ponekad imam utisak da može sve bi nas zajedno zagrlio i prigrlio. I čini on to na svoj način.

недеља, 16. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

D. ROMAC

Puhala je žestoka Bura. Njega smo spazili nakon stotinjak metara na talijanskoj strani granice. Bio je odjeven u habitus miš boje s kapuljačom na glavi. Izgledal je kak neki sivi franjevac, uz to još i duga brada. Pokraj njega su pogruženo i nekak jadno stojali muškarac okrugle glave i zgodna crnomanjasta puca tridesetih godina i ljepih nogu. On je pokazival autostoperski palac. Bastica je kazal: „Stani, da vidimo gdje su se uputili, ionak ne žurimo.“ Stao sam kraj njih, Basta je otvoril vrata od krša i pokušao engleski. Okrugloglavi se primakao njemu i rekao: „Kaži im da idemo do Trsta.“ Basta se razveselio: „Pa vi ste naši, upadajte i mi gibamo za Trieste.“ „Nećete moći s te strane, vrata su zablokirana“, ubacio sam se. On je ušel prvi i poslije mu je itekak dobro došla kapuljača jer se i prozor s te strane nije mogel zatvorit do kraja. Pokrenul sam krš i krenuli smo. Bastica se okrenuo k njima i počeo se raspitivat tko su i odakle su. Otkrilo se da mu je on kolega, slikar a da su svo troje iz Beograda i učesnici Festvala u Portorožu. Otkrilo se i zašto ono dvoje izgledaju tak kak izgledaju. Naime, okrugloglavi kojem je to bilo prvi puta da izađe vani, je smislil da 500 maraka savije u trubicu i smjesti u kutiju Dunhil-a. Prirodno, carinici su vidjevši ga crvenog kao rak, odmah otvorili Dunhil, dalje ga nisu ni pretresali. Oduzeli su mu marke, odveli su ih u službene prostorije i napisali mu kaznu. „Franjevac“ je prešao granicu i kako se vrijeme odužilo a autobus kojim su krenuli morao je nastaviti put, ušel je u jedan buffet i popil Grapu s pivom. Pa onda još jednu turicu, pa još jednu, sve dok ih nije vidio da prelaze granicu. Onda je on donio odluku da se stopira. I ustopirali su nas. Isprva mi nije bil simpa, učinilo mi s da previše govori ali moram priznati da je Bastica prednjačio, nije zatvaral usta. Ispričal im je, nije mi bilo prav, da sam prodal restoran u Gornjem Gradu i zakupil zaselak Monte Castagna vis-a-vis Grožnjana. Zaselak! Sedam kuća godinama nenapučenih, čiji su vlasnici davno poumirali a nasljednici se rasuli po svijetu od Amerike do Australije. Nemam što kriti ali, mislio sam, tek smo ih susreli, ne znamo se, baš ima dug jezik! „Od svega je sačuval samo folksvagenov kombi na kojem je firma, ime restorana, PIRANHA“, nastavljao je Bastica. Odjednom sam shvatil da on već dugo šuti i sluša. „Koji je razlog da idete u Trst“, pitao sam. On je kratko rekao da ide kupiti nekoliko kistova, suhi pastel i sinu patike. „I Gitanes“ i burbon, rekao si“, progovorio je okrugloglavi. „Da i to“, promrsio je kroz zube. I Basta je htio kupit neke boje, pa smo se prvo parkirali kraj radnje sa umjetničkim materijalom. Poslije toga smo se odpelali do Stande, odao mi je priznanje na uspješnom parkiranju na malom prostoru između jedne blistave Alfe i srebrnog Porsche-a. Mi smo kupili hranu za Baka i Macu i dvije ampulice Four Rosies da nam se nađe za usput. Okrugloglavi i puca su samo razgledavali, shvatil sam da nemaju novaca. On je kupil box Gitanes-a i ampulicu takođe Four Rosies i tiho ih je pital treba li im para, hoće li što za kupit. Diskretno im je dao neke novce, koliko ne znam, okrenul sam glavu. „Vratiću ti čim stignemo u Beograd“ crveneći je prošaptao okrugloglavi. Kupili su i oni nekoliko paklica Dunhil-a, čokoladu...i što ti ja znam što već. Odveli smo ih na Miramare u naš omiljeni buffet. „Ja častim prvu turu“, rekel sam. On je poručio Grapu, toga se sjećam. I nastavio je i kasnije sa Grapom. Popili smo nekoliko tura, mrak je već bio pao i riješili smo da se vratimo. Do granice smo popili jednu ampulicu burbona, uglavnom on, Basta i ja, okrugloglavi je samo jednom liznuo a puca je rekla da ne pije. Druga ampulica je stradala do ulaska u Portorož. Čak sam se i ja raskravil, nije nam se rastajalo, on nas je pozval u svoju sobu i sad se sjećam broja 333, da popijemo i njegovu ampulicu: „Nisam je valjda kupio da je nosim za Beograd“, našalio se. Ono dvoje je reklo da su premoreni i da idu na spavanje. Soba u Palasu je bila jednokrevetna sa banjom i malenom terasom okrenutom k moru. On je s terase donio limenke hladnog Laškog piva pa smo nas dvojica sjeli na krevet i započeli armirano betoniranje dok se Basta tuširao. Ostavili smo i za njega jednu limenku i trećinu ampule burbona. Poslije nas je poveo u Bar u prizemlju gdje smo nastavili da pijemo, ovoga puta Črnog Baruna, tek izašli proizvod pivovarne iz Laškog. On ga je začinjavao Istarskom Grapom, bio nam je pravo društvo, mogel je popit barem kao nas dvojica ak ne i više. U tri izjutra bili smo mrtvi pijani, više nismo mogli riječ izgovoriti, samo smo se smijali kao blesavi. Odveo nas je u sobu, on i ja smo legli u krevet a Bastica je, prvo ga je pital, prostro na tepih njegov habitus, u pokrio se dekom koju je pronašao u plakaru. Probudili smo se u osam sati, nas dvojica smo rekli da ćemo ga čekati u „Ljubljani“, gdje su jedino u Portorožu točili Laško u litarske krigle. On je sa „Švedskog stola“ potrpao u džepove habitusa kuhana jaja, paštetice, kajzerice i žemlice i donio nam u „Ljubljanu“. Zatekao nas je sa Radovanom starim frendom iz Zagreba i njegovom TV ekipom. Već je kružila treća tura. Priključil nam se i kad je poručivao Grapu, on i konobar su se prepoznali. Još 1976 godine je sa ženom, vraćali su se iz Ciriha i odlučili da neko vrijeme provedu u Istri idući od Ankarana, Kopra, Umaga do Portoroža, dakle, 1976 godine su u osmom mjesecu ručali „odličnu“ Oradu u „Ljubljani“. On je nastavio da svakog jedanaestog mjeseca u godini dolazi u Portorož na Festival, tako da je faktički postao prepoznatljivi lik ne samo u Portorožu nego i u Piranu, gdje je često objedovao kod „Pavela“. Ilustovao je Bilten koji je iz dana u dan izdavao festival. Priča se da su po Kantu njegovi sugrađani mogli navijati ure, e i on je tačno u devet sjedao u kaffe, zaboravil sam mu ime, tik do „Ljubljane“, poslije esspressa poručivao bi Grapu i Črnog Baruna i počinjao da riše. To bi potrajalo do podne i kada bi bio zadovoljan urađenim i količinom popijenog pića, odlazio bi u redakciju i predavao ilustracije za sutrašnji broj. Taj dan nas je zadržal u Portorožu a uveče su nas on i Radovan sa posuđenim karticama uveli u hotel Metropol na gala večeru. Svidjela mi se njegova suzdržljivost. Svi oko nas su se naprosto grabili za hranu koje je bilo toliko da je ni dva puta više gostiju ne bi moglo pojesti, a on je uzeo samo jednu jabuku. U neka doba nam je svega bilo preko glave i Basta i ja smo odlučili da krenemo doma. Pitali smo da li ko hoće poć s nama i on je jedini pristao. Radovan je odista bio prezauzet a oni njegovi Beograđani su se prenemagali, te ne bi da propuste ovo, te ono. Utrpali smo se u krš i krenuli. Kad smo prolazili pokraj luke gdje se odmah kraj ceste nalazi benzinska pumpa, Basta je rekao da bi trebali da naspemo. „Izdržaće, imamo ga dovoljno“, bio sam pijano kategoričan. Nismo odmakli od Portoroža ni dvadeset kilometara, krš se zakašljao i stao. Bastici hvala što rječju nije pomenuo benzinsku pumpu u Portoroškoj luci. „I kaj bumo delali sad“, rekao je on smijući se i protežući se na svježem istarskom zraku u jedan po ponoći. „Bože kao je lepo, pokazao je na nebo osuto zvijezdama, a mirisi, ovo nikada neću zaboraviti.“ „Ti uzmi kanticu i stopiraj, staće ti neko, rekao sam Basti, a nas dvojica ćemo skrajnuti krš sa ceste i čekaćemo te u Konobi. Pošli smo zajedno cestom i poslije nekoliko minuta na Bastin znak zaustavio se auto. „Dolazim prije nego poručite drugu turicu“, doviknuo nam je Basta ulazeći u kola.

U Istri živim već dulje vrijeme i poznam je kak svoj džep. Konoba se nalazila na stotinjak metara od mjesta gdje smo ostavili krš. To vam je obična drumska kavana u kojoj pošto svrše svoje dnevne poslove, sjede mladi istrijani i nalivaju se Grapom i crvenim vinom. Upozoril sam ga da ne vole „nova lica“ ali i da većinu poznam te se nadam da neće bit problema. Okružil sam pogledom po konobi i spazil sam mladog mesara i njegovog brata kod kojih smo kupovali meso za razne fešte, kojih u Istri ima maltene svaki drugi dan. Pozvali su nas za svoj sto. I oni i mi smo bili dobro naliveni ali smo ipak nastavili da pijemo. On je i dalje pio Grapu. Iako po prirodi šutljivi i nekomunikativni, izgleda da im se dopao, istrijani su ga pitali otkud je i čime se bavi. Kad im je rekel da je slikar, odmah su našli komad papira i molili ga da ih „nacrta“. A sve vrijeme je stizala turica za turicom. Bili su prezadovoljni kak ih je narisal, mladi mesar je ustao i išao od stola do stola pokazujući susjedima i prijateljima papir. Već sam pomislil da će morati da riše cijelu kavanu, kad se na vratima kao dobri duh pojavio Basta. Nisu nam dozvolili da platimo ni jednu turu, odpratili su nas s osmjesima i mahanjem ruku! Da, prije toga je Bastica popil dvije Grape, „Da se ugrijem“. On je imal u sebi nešto što je privlačilo ljude. Iako sam cijeli život oprezan i nepovjerljiv, čak i ja sam se poslije tri dana primil na njega.

Kombi smo držali parkiranog kod davno napuštene i zapuštene kapelice nekada posvećene Svetom Josipu a koja je danas služila mještanima za odlaganje kabastog smeća. Bio je oduševljen kada je vidio da iz krša vadimo akumulator i premještamo ga u kombi ali nekaj manje kad mu je Bastica rekao da mora držati kleme sve dok se ne uspnemo uz Monte Castanju. Kombi njie imao svjetla, znali smo put na pamet. Nagib do gore je preko 15% ali smo se mi već uhodali, zaletimo se, ubacimo u drugu, ne skidamo nogu s gasa i uspjevamo da se u cugu uspnemo do vrha. Pun mjesec je svijetlio tako silno da je bilo vidljivo kao u prvi sumrak. Oduševio se a kada mu je prišao Bak, moj veliki crni šnaucer, pomazili su se kao da se dugo znaju. Ni Bak mu nije odolio. Svih osam dana koliko smo bili skupa, nije se odvajao od njega, neprestano mu je stavljao glavu u krilo i tražio da ga mazi i češka. Bio sam više nego zatravljen, Bak je skoro poludivalj i kad god nam dođe posjeta, on ili reži ili se povlači od posjetilaca. Ušli smo u kuću i Basta je založio Napu. Zaboravio sam pomenut da smo usput probudili Ronalda i kupli kanister crvenoga vina. Sjeli smo za stol i počeli piti. On je pitao imamo li Grapu i ja sam mu iznio bocu u kojoj je bilo dvadesetak biljaka i bobica sa istarskih livada i šuma. To sam dobil kada mi se rodio sin i nikako se nisam mogao odlučit da je načnem. Odjedared mi se učinilo da je upravo sad ta prilika. Brbljavi Bastica mu je ispričao sve a on mi je rekao da se osjeća izuzetno počašćenim. Prvo je dugo mirisao Grapu, onda je ustao, nazdravio mojemu sinu a meni i mojoj obitelji zaželio puno sreće u životu, kimnuo je Basti i do dna ispio „Istarski nektar“, kako ga je nazval. Bilo mi je milo i prijatno. Odzdravil sam mu a i Basta. Onda sam odlučil umijesiti moj čuveni kruh. To vam je ustvari kruh od ražanog brašna u koji dodajem još i razne sjemenke i sušeno bilje, malo mrvljenog ružmarina, timijana, sušene bobice brusnice i borovnice, iz kojih su povađene koštice, zatim bučne sjemenke i od suncokreta, malo soli, mrvicu papra i dvoprst tucane suhe crvene paprike. Sve sam to zamjesio s vodom na stolu oko kojeg smo sjedili i pili. E da, dodao sam i mrvicu suhe germe. Bastica se premjestio do Nape i skinuo jaknu a on je ostao u svojem habitusu vis-a-vis mene. Iznenađenjima nikad kraja, pokrio sam zdjelu s tijestom i postavio je blizu vatre da naraste, a kad sam se okrenuo, Maca mu je bila u krilu! Što li je to u njemu što je privlačilo ne samo ljude nego i životinje? Razgovarali smo o svemu i svačemu, mijenjali teme, razmjenjivali mišljenja i poglede i sve u svemu u većini slučajeva stavovi su nam se poklapali. Tijesto je ubrzo naraslo, šakama sam formirao loptu, spljoštio je malo i stavio na pod Nape, prekrivši je potom žarom. Poslije uru i pol kruh je bio pečen, otresao sam s njega pepeo i ostatke žara i stavio ga na stol. Kad se malo prohladio rukama sam svakome otkinuo komad, onda je i on prešao na vino. „Ako se nešto može nazvati ugođajem, rekao je, onda je to ovo i sad!“ Do pet sati smo bili popili vino, kanister je bio prazan. „Vrijeme je da odmorimo svoja mučenička tijela i pijane glave, kak bi rekla Skarlet O’ Hara, sutra....to jest, danas je novi dan“, izgovoril je Bastica. Odpelali smo se na kat, njemu pokazali ležaj, dali mu svijeću i dobro se sjećam da sam ga opomenul da je ugasi prije nego zaspe. Probudio se prije nas, vani ga je dočekao Bak pa su skupa krenuli u obilazak, gazeći travu mokru od slane. Ustali smo i mi i počel sam spremat zajutrak, omlet od deset jaja pečen na sitno sjeckanom špeku, posut listićima ružmarina i bosiljka. Nisam mogao izdržat nego sam mu rekel da mu je svijeća izgorjela do kraja, da se mogao zapaliti drveni pod, da smo svi skupa mogli izgorjet... Izvinjavao se govoreći da je bio toliko pijan i umoran da je zaspao čim je legao. „Ubuduće se to neće dešavati, neću više koristiti sveću, dobro se snalazim u mraku a i upoznao sam prostor.“

Pitao me za kameni mostić koji se nalazi pedesetak metara iznad kuće. Rekao sam mu da je tu nekada prolazila uskotračna željeznica a most je Musolini prvo podigao u Abisiniji zbog potreba svoje armije a nakon poraza, most je kamen po kamen prenijet i ponovo sagrađen na ovom mjestu jer je Istra u to vrijeme pripadala Italiji.

Zaselak Monte Castagna sa svojih sedam kuća koje sam zakupil na deset godina, se nalazi na vrhu brijega s kojega se pruža krasan pogled prije svega na Grožnjan, koji je vazdušne linije udaljen, ne više od kilometar. Ispod u dolini plavičasto svjetlucajući, protiče Mirna prepuna Brancina koji tu dolaze da polože ikru. Ja sam tijekom vremena na sve to oguglao ali sam promatrajući njegovo oduševljavanje, iznova počeo spoznavati svu ljepotu ovog istarskog kutka.

Bastica ga je odveo u svoj „atelje“, prizemnu kućicu u kojoj je slikao. Imal je jednog galeristu u Njemačkoj za kojeg je radil slike na staklu u stilu Hlebinske škole, ne više od dvije mjesečno. Galerist ga plaćao može se reći solidno, što nam je dobro dolazilo za naše poduhvate i preduzimanja. Bastica i ja smo kombijem punim mesa i pića obilazili istarska sela koja su pravila fešte povodom blagdana, rođenja, smrti a najčešće stradanja svojih svetaca zaštitnika. Svako selo je imalo svog sveca, tako da se događalo da po petnaest dana ne budemo doma. Kako bi stigli u selo, iz kombija bismo vadili presječeno metalno bure sa nogarima, punili ga ćumurom koji bi se ubrzo, upaljen, pretvorio u žar, preko smo stavljali rešetku gradele koju nam je po Bastinoj zamisli načinio Feruccio i moliću ljepo, pekli odreske, kotlete, vješalice... Na rasklopivom kamperskom stoliću nalazilo se piće, boce Grape, bijelog i crvenog vina i limenke piva. Ne mogu se potužit, dobro smo prolazili. On se lako i jednostavno uklopio, prevrtao je meso, sipao piće i prizivao posjetioce: „Izvolite dragi susjedi, kušajte i opet ćete nam se vratiti.“ Ali ja sam oduljio svoju priču, nemam mjere a drugima sam sklon zamjeriti da govore previše. Još moram dodat i ovo: Prvo jutro je na zidu primjetio plakat što ga je narisal Bastica a poslije smo ga printali kod jednog frenda u Puli. Plakat je printan na žućkastom pakpapiru a crtež i slova su u zelenoj boji. Naslovljen je sa "Picnic on Monte Castagna." Bastica je na plakat smjestio naše kućice uokvirene pršutima, kobasicama, grudama sira i bocama s vinom i Grapom, preko puta se vidi Grožnjan na brijegu, a ispod je Mirna i jedan pecaroš sa klobukom na glavi. Ucrtal je i ceste sa oznakama koja gdje vodi i kako se najlakše može stić iz svih pravaca do Monte Castagne. Slovenci, Talijani, a bogami i naši frendovi iz Zagreba , zakazivali su nam privatne fešte uglavnom za vikend. Mi smo im iznajmljivali namještene kuće a pripremali smo im hranu po želji. Bilo je tu svega, od susjeda istrijana smo dobavljali pršute koje su se mogle rezat tanko kak flis papir, suhe dimljene istrijanski začinjene kobasice, u Mirni smo lovili Brancine i Ciple a Grapu i vino smo kupovali po odista pristupačnim cijenama, kod Ronalda. Pekli smo im meso i rbu na gradele i kaj da vam velim, svi su bili oduševljeni i priča je tekla od usta do usta. Lijepo smo zarađivali.

Moram priznat da sam ga na neki način zavolio, Basta veli: „Od prvog trenutka mi se dopal.“ Provezli smo ga s kraja na kraj Istre, pili smo i jeli uvjek na drugom mjestu, i ribu i školjke ali i cuceke koje je na ražnju pekao naš frend novosađanin. Jednom prilikom sam prema njemu ispao, malo je reći, maliciozan. Bili smo kod naših prijatelja, kuća im se nalazi na samom kraju Buzeta onkraj pruge, dobro smo bili popili i on je na talijanskom nazdravio domaćinima i u nastavku veselo rekao: „Ja sam vam poliglota, govorim francuski, italijanski, bosanski sarajevske raje, srpski i hrvatski.“ Ne znam što mi je to trebalo ali sam reagirao riječima: „A najgore hrvatski!“ Nije mu bilo prav ali su domaćini i Basta „spasili“ stvar sipajući piće i nazdravljajući.

Kada je došlo vrijeme rastanka, oprostili smo se poljubivši se u oba obraza. Rekao nam je na odlasku da nikada neće zaboraviti, prije svega nas dvojicu a napose i sve ugođaje koje smo mu priuštili, da smo postali neodvojiv dio njegovog života.

P.S. Neizostavno moram dodati i ovo! U vrijeme nadasve besmislenog klanja u nekadašnjoj nam zajedničkoj domovini, Bastica i ja smo bili u Austriji, u Beču. Jedne noći, bolje je reći ranog jutra, bilo je prošlo tri ure, pozvali smo ga teledonom. Kada se javil bunovan i trgnut iz sna, rekel sam u slušalicu: „Kak si nam kaj, ćetnik jedan?“ „Ko je to“, čuli smo njegov škripav glas. Nismo ga htjeli dulje maltretirati: „Ovdje su tvoje ustaše, Bastica i Draško.“ Zagrcnul se je i zaplakal: „Dragi moji... često sam mislio na vas i vreme koje smo proveli zajedno, u mom ste srcu, kako ste, odakle se javljate....?“ I kaj da vam velim, nema se tu kaj više reći.

петак, 14. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

ZORAN

Dobri moj i pošteni... znam da će se setiti našeg rano umrlog druga S. čije su ovo bile reči ali o njemu mislim na taj i takav način. Ja sam ovako ogroman, dubokog glasa, uopšte pojavom svojom, od mladosti privlačio pozornost svojom ekstrovertnošću a on dodaje: „Nemoj mi zameriti, i skoro egzibicionističkom sklonošću da po svaku cenu budeš u centru pažnje. Meni tvom drugu i iskrenom prijatelju nikada to nije smetalo, to je bio deo tebe, to si bio ti. Ponekad zanet i ponesen znao si da preteraš i onda sam osećao bol, ali i odlučnost da te odbranim, da prekinem ogovaranja, pljuvanja i pakosti lizguza kojih je oko tebe uvek bilo. Ali oni su tebi trebali, trebaju ti i danas, oni su tvoja publika.“ On je na neki način moja savest i možda baš zbog toga „bežim“ od njega. Znam da je u hiljadama susreta (godine su iza nas) sa „mojom“ publikom kada ja nisam bio prisutan, zdušno prekidao pljuvače, zavidljivce, ogovarače, tračare i raznosače abera. Nikad nije dozvolio nikome da mi vlas kose pomene u negativnom kontekstu, “Kaži mu to u oči“ govorio bi, nemoj ga meni opanjkavati a požmirepski mu se udvarati i lizati mu dupe kad si s njim.“ Pre neku godinu mi se javio telefonom i u dahu izrekao: „Evo sam sam sa sobom i kada bih kantarom merio vrline i dobra koja si toliko puta nesebično činio poznatima i nepoznatima koji bi ti se obratili i mane i gluposti koje si takođe činio, činiš i danas, tas sa vrlinama bi dobrano pretegao!“ “Da je samo ono što si meni još od mladićkih dana učinio i kasnije više puta mojoj porodici, i to bi bilo više nego dovoljno.“ „Evo sad mi pade na pamet ono kad si došao da me zamoliš da podržim tvoju nekadašnju studentkinju preporukom. Uradio sam to odmah voleći tvoju brigu i pažljivost, tvoj dar za nezaborav. Ispričao si mi da si je sasvim slučajno sreo u Grčkoj, da si joj se (i ona tebi) obradovao i kada si saznao u kakvoj je situaciji, rešio si da joj pomogneš i ne pominjući joj to. Dva ili tri meseca kasnije zazvonio mi je mobilni, bila je ona, zahvaljivala mi se na podršci i preporukama a ti znaš kako se ja u takvim situacijama ne snalazim najbolje. Ipak, promumlao sam da si ti taj kome bi se trebala zahvaljivati ako je to uopšte potrebno.“ Suze su mi pošle, meni ovolikom medvedu, dobro je što nije mogao da me vidi. Nastavio je: „Nikad neću zaboraviti tvoje angažovanje (u pravom smislu), guranje i pripremanje me za prijemni ispit 1969 godine. Malodušan, sedeo sam, jeo jabuke i pio Lozu, preko volje ti odgovarajući i učestvujući u pripremi, po meni tada, već izgubljene bitke. Po ko zna koji put se pokazalo da si ti bio u pravu i da mi je tvoja upornost iz temelja izmenila život.“ Nisam mogao a ni hteo da zaustavim ili prekinem tu bujicu reči, shvatio sam da on to mora da mi kaže po svaku cenu.

„Imao si i imaš nekakvo, kod ostalih ljudi zanemareno ili izgubljeno, čulo da osetiš tuđi bol, muku i nevolju. Onda kada J. i ja nesrećni, izbezumljeni i izgubljeni, nismo činili ništa drugo nego gledali jedno drugo suznim očima, nesposobni da prstom mrdnemo, pojavio si se! Smišljeno grubo si nas prodrmao i dozvao svesti a onda prijateljski i bratski pomogao, sada mogu da kažem, pokušao da pomogneš, tamo gde pomoći nije bilo, gde je nema i dalje. Hvala ti zbog toga.“

Retko se viđamo a nekada smo bili zajedno po ceo dan. Ipak to ništa nije promenilo u našem odnosu. Ubeđen sam da je naše prijateljstvo čvrsto i stabilno. Kako ovo zvuči građevinarski.

Rekao mi je da jedino što nije znao ni umeo da me brani pred drugima, bila je moja ogromna i neskrivena želja da se po svaku cenu nalazim pored moćnih ili poznatih. „Voleći te, mogao sam to da prihvatim kao činjenicu ali je i pored najbolje volje i htenja nisam mogao drugima objasniti i odbraniti te od ogovaranja i opanjkavanja. Ni sada ne mogu da shvatim da nisi svestan svojih vrlina i kvaliteta i beskorisnosti traženja potvrde od onih koji ti nisu ni do kolena!“

Žao mi je što se ne viđamo češće, ali u jednom periodu i kada bismo se sreli, izgledalo je kao da više nemamo o čemu da razgovaramo. Ne, ne krivim njega za to, bar pola „krivice“ pripada meni. Obojica bismo skretali pogled, razgovor nam je bio usiljen i nategnut.

Nisam otišao na otvaranje njegove izložbe pre dve godine. Jasna. a zatim i mnogi drugi su ga pitali, iznenađeni što me ne vide, a gde ti je Zoran? N. me je srela na izložbi R.L. pet minuta pošto ga je otpratila do autobusa. Rekla mi je : „Upravo ste se mimoišli sa drugom profesore?“ Odgovorio sam joj, da ne znam o kom se drugu radi, da ne znam ni kada je i gde bila izložba, da nisam bio pozvan, iako ona to nije ni pomenula. Ispao sam govnar! Nekoliko dana kasnije sreli smo se na Akademiji i pre nego je stigao da me pozdravi, zabobonjio sam : „Šalješ mi poruke preko one moje studentkinje, kritikuje me što ti nisam bio....etc., etc.“ Osećao sam se jadno dok sam to izgovarao. I sam znam da sam to uradio iz osećanja krivice i grižnje savesti. Priznajem, umeo sam da ga napustim kad bi se pojavio neko ko mi je u tom trenutku nešto značio. Nikada mi to nije zamerio. Rekao mi je nedavno: „Dragi moj, ja sam onaj isti M. , ako sam se i promenio, promenio sam se na bolje. Moja osećanja prema tebi ostala su i ostaće ista. Odavno vidim i osećam kako se nalaziš u nekakvom čudnom stanju iz kojeg, sva je prilika ne umeš ili ne možeš da nađeš izlaz. Žao mi je zbog toga ali znam da ti niko osim tebe samog ne može pomoći.“

Kako god, želim mu da bude zdrav i veseo i dugo, dugo da poživi.

P.S. Onih tri sata koje smo proveli pre nekoliko dana, izbrisali su svaki trag nelagodnosti i neprijatnosti koje smo obojica osećali. Ponovo smo to bili on i ja i zajedno! Ponovo smo mogli i umeli da razgovaramo kao nekad. Ništa ne zaboravljamo, pamtimo „kao slonovi“ ali o budalaštinama s jedne ili druge strane, nismo razgovarali. Zaista sam se osećao dobro i prijalo mi je da ga slušam, znao sam da zna koliko smo „vezani“, da zna da i ja to znam.

четвртак, 13. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

KAĆA

Moj batica? Mogu danima i mesecima da pričam o njemu i opet ne bih sve rekla. Nas dvoje se volimo od trenutka kada smo seli u zadnju klupu, bili smo najviši rastom, u drugom polugođu prvog razreda osnovne škole „Vuk Karadžić“ u Prištini, gde smo tada živeli. Bilo je to 1954 godine, Priština je bila potpuno zatrpana snegom, tek po dimu koji se izvijao iz badže, moglo se primetiti da se tu nalazi mala, niska kućica, kakvih je u Prištini tog doba, bilo najviše. Naše kuće je delilo desetak metara i niska zeleno ofarbana ogradica sa vratancima na sredini. Bili smo nerazdvojni, imam dve mlađe rođene sestre a on mlađeg rođenog brata ali smo nas dvoje od samog početka uspostavili nekakav poseban odnos koji traje evo sve do danas. Ja sam se posle završene gimnazije iz Prištine preselila u Beograd a on se selio prvo u Novi Sad, pa u Titograd gde je maturirao i tek onda su došli u Beograd. Bez obzira na udaljenost i razdvojenost, nas dvoje smo uspevali da se po dogovoru ili slučajno sretnemo u raznim gradovima širom stare Jugoslavije. Sećam se da smo se jedne večeri „sudarli“ u Dubrovniku i to baš u vreme kada je na Skalinama počinjao Ibrica Jusić. Uvek smo se radovali jedno drugom i umeli da provedemo sate i sate u priči i zezanju, nikad nam nije bilo dosadno. Moram da ispričam jednu, malo je reći zanimljivost: Moj deda po majci Ljuban i njegova baba po ocu Ljubica su bili blizanci. Ne mora da znači al’ mož’ da bidne, a? Znam ja da se u našem narodu najviše krve i zavađaju najbliži rođaci, brat i brat, otac i sin... ali mi smo pelcovani od tog sindroma. Družimo se i svi zajedno, osim njegovog brata koji se sam odvojio i ne komunicira sa nama a i sa njim vrlo retko, samo kad mora.

I moje seke ga obožavaju i ponose se njim ali Bojani, mojoj mlađoj ćerki on je od prvih njenih koraka bio i ostao do danas uja No 1. Još kao pilence nije mu se vadila iz krila. A on, moj batica, naprosto je obožava. Njih dvoje umeju da se sastanu i sretnu mimo nas svih, sednu u neki kafić i pričaju li pričaju. Zavoleo je i njenog sadašnjeg dečka kada je shvatio da je on iskreno voli, mazi i pazi. Voleći njega zavolela sam i njegovu ženu a on „cveta“ i uživa u našem, iskrenom, punom ljubavi i razumevanja, odnosu. Nas dve umemo da se nađemo, i bez njega, da ručamo zajedno, da pijemo kafu, da se ispričamo, ili ona dođe kod mene ili ja kod nje, između nas dve, pored ljubavi koju osećamo prema njemu i koja nas vezuje, postoji i iskreno pravo prijateljstvo. Možda nisam objektivna kada je on u pitanju, možda bi neko rekao da mi to što ga volim zamagljuje sliku ali ja sam kao i on subjektivna i ne bežim od toga. Moj batica je pre neku godinu na Internetu otvorio Blog koji nosi naziv „Subjektivno“ i „lud“ kakav je već, u podnaslovu napisao odprilike ovako: „Pišem kada moram da reagujem po svaku cenu....ali moram da dodam reči moje žene: „Što si stariji sve više pričaš i reči moje dobre drugarice Lj.T.: „Ne zaklapaš!“, eto i to su razlozi zbog kojih sam otvorio ovaj Blog.“ A piše i govori da ti je milina da ga slušaš. I duhovit je beskrajno, zna da me zasmeje i raspoloži. Mada on kaže da sam ja ta koja sam uvek i pored svega što mi se dešavalo i dešava, pozitivna i imam snage i energije za dvadesetoro.

Ovaj najlepši od svih života i jedini koji imamo, i njemu i meni je stvorio i stvara svakakva sranja! On zna da mi kaže: „Kale, i ti i ja smo dobri ljudi, nikome ne želimo zlo, niti smo ga ikome učinili, pa zašto nam sve ovo svalilo na glavu?“ Odgovaram mu da možda ispaštamo nečije grehe, grehe nekog od naših predaka, šta da mu kažem drugo?!

Tu skoro, u septembru, je otvorio samostalnu izložbu u galeriji svog udruženja u Knez Mihailovoj, u samom centru Beograda. Bože kako sam bila ponosna na njega! Nije moglo da se prođe od sveta! I što je najlepše i neuobičajeno među umetnicima, na izložbu mu je došlo „tušta i tma“ koleginica i kolega. Slikar, umetnik, ne može da poželi više od toga. Umetnici su sujetni i surevnjivi, zavidni i pakosni, pa mi je baš zbog toga drago što ih je bilo „onoliko“.

Uskoro će dve godine od kako je doživeo infarkt. Skačem „s brda s dola“ jer kad govorim o mom batici, ne znam šta pre da kažem. Izvukao se za dlaku, bar tako su rekli lekari. On se zezao: „Umalo da umrem zdrav.“ I zaista, rezultati biohemije su pokazali da u krvi nema ni traga od masnoća, ono, Holesterola i Triglicerida a šećer mu je bio tako nizak da su ga lekari pitali da li je ikada u životu pojeo nešto slatko. U pitanju je bio stres ili kako on kaže: „Slaganje stresa na stres sve do eksplozije.“ U knjizi koju je objavio samo na svom Blogu, na jednom mestu piše: „Stres nije kiša, pa lepo raširiš kišobran i gotova stvar.“ Od stresa se ne možeš sačuvati, mi živimo u sred sredine stresa i to već godinama.

On je nastavio da živi sasvim normalno kao da se to desilo tamo nekom desetom. Ide u slikarske i grafičke kolonije, peca, vozi bicikl, naravno ne više trideset i više kilometara, nego pet, šest do deset, po keju ili kada ide da peca.

Svakog juna ide u Gračanicu u likovnu koloniju Vidovdan, ove godine je dobio nagradu Longin za sveukupan doprinos likovnoj umetnosti. Objasnio mi je da je Longin bio naš poznati živopisac, da su Sveti Ratnici u Dečanima njegovih ruku delo, da je oslikao Pivski Manastir i mnoge manastire i crkve u Bosni. Moj tata je je sa Kosova, iz Dobrotina pa mi ta batina vezanost za Gračanicu još više prija. Kaže mi da tamo oseća neverovatan mir, porani ujutro, nasloni se na istočni zid ili sedne na kamenu klupu ugrađenu u zid, jede svoju obaveznu kiselu jabuku i gleda izlazak sunca. Nije religiozan ali za njega je Gračanička crkva, o kojoj inače zna bolje i više i od popova, „Minjon“ u svetskim razmerama i spolja i iznutra. Može satima da priča o njoj i uvek kada ga slušam čujem neki novi detalj, zanimljivost. Priča mi da je Simonida divna ali je on zaljubljen u Caricu Jelenu koja se sa Konstantinom nalazi kada se skrene levo iza stuba na kojem se nalazi Simonida. „Prelepa žena sa kosom skupljenom u zlatnu mrežicu, nijedna današnja lepotica ne može joj konkurisati!“ Išla sam ja u Gračanicu kada sam bila mala ali sam sve pozaboravljala pa mi prijaju njegova podsećanja i samo njegova zapažanja.

Neverovatno ali istinito, uspeo je od prve da dobije invalidsku penziju što im je malo, vrlo malo, ali ipak popravilo materijalno stanje. On slika, pravi grafike, izlaže, sprema veliku izložbu za maj mesec 2009 godine. Posle izložbe koju sam pomenula razboleo se, i on i Jasna, uhvatila ih je neka opasna viroza. Dugo je to trajalo, nikako da se izvuku. Snajka još kašlje, ide redovno na posao a ne pada joj na pamet da ode kod lekara. Moja batica je u tom periodu upao u „Tugu, očaj i beznađe(!)“, to su bile njegove reči. Kazao mi je da je depresija „malo dete“ prema onome kako se oseća. Pre dva dana sam ga zvala telefonom i vidim da je uspeo da prevaziđe to odvratno stanje. Čudan je, ume da se uhvati u koštac sa najtežim problemima a ume i da „kljokne“, ni sam ne zna zašto. Možda i zna, zna sigurno ali mu se u nekom trenutku učini da je sve besmisleno i da nema svrhe. Tad potpuno padne, odustaje od borbe. Srećom ima u njemu dovoljno snage, upornosti, odgovornosti i ljubavi koju oseća prema Jasni, Mikanu i svima nama koje voli i one mu pomažu da se povrati, „da stane na noge“, da ponovo bude moj batica, hrabar, snažan i veseo.

Uvek se šali sa mnom da je stariji od mene godinu dana i da moram da ga slušam. Ja rođendan slavim 1.januara a to je udesila moja majka a njegova tetka, to se izgleda moglo tada. Rođena sam 27, decembra 1946 godine ali je mama htela da budem „godinu dana mlađa“, pa je u matičnom uredu sredila da mi kao dan rođenja upišu 1. januar 1947 godine. Partizanska posla, za tih pet dana mlađa sam kalendarski od njega godinu dana a razlika među nama je nepunih četiri meseca.

Ni on ni ja nismo od onih koji kukaju i proklinju život, iako bismo imali hiljadu razloga za to. Pita njega njegova tašta: „Kako si?“ a on joj odgovara: „Fantastično!“ „Kako možeš da budeš fantastično“, počne ona, „Imam recept“ kaže moj batica i nastavlja: „Svakog dana me život razbuca na hiljade delića i komadića, prespavam i ujutro kad ustanem pljunem i počnem da lepim parčiće, da se ponovo sastavljam i tako svaki dan.“

Ima školske drugove u Kliničkom Centru pa su ga prošle godine ubacili u Work Schop, tako nazivaju skup najboljih svetskih kardiologa i pokušali su da mu probuše zapušenu arteriju ali na žalost nisu uspeli. Do tada od infarkta nije pušio ali: „Jeb’o te, jedino meni od svih koji su bili na stolu, nisu uspeli da proguraju žicu“, rekao je kada smo snajka i ja došle da ga obiđemo. Posle našeg odlaska ogrnuo je jaknu i sišao u prizemlje, iz automata uzeo kafu s mlekom i izašao ipred Hirurške br.1. Seo je preko puta na zidić koji ograđuje neku školu i polako pjuckao. Onda je prelomio, do njega na nekoliko metara se nalazio kiosk, ustao je i kupio kutiju Camel-a i upaljač. „Odlučio sam da pušim tri cigarete dnevno, samo uz kafu i posle ručka“, ispričao mi je kasnije. Naravno, sa tri cigarete prešao je na pet, „Po dve uz kafu i jedna posle ručka“ a zatim na... ne smem ni da ga pitam koliko! Snajka mu neprekidno zakera: „Nećeš valjda da me ostaviš sa hiljadu nerešenih problema“, pokušava da bude gruba, „Čoveče, džaba ti svi lekovi koje piješ i pridržavaš se propisane terapije ako ne prestaneš da pušiš. Ti imaš obveze i odgovornost prema meni i Mikanu a pre svega prema sebi, hoću te živog.“ I ja ga kao grdim, uozbiljim se i namrštim ali ga potpuno razumem. Zna on koliko je duvan štetan, svestan je i koliko je doprineo da ga „strefi“ infarkt ali to ti je kao heroin, zavistan si i basta! On kaže da mu je pušenje pre i iznad svega zadovoljstvo. I jeste znam po sebi! Ipak bi morao da ga batali, stalno odlučuje da će ga ostaviti za sva vremena ali još nije doneo istinsku i iskrenu odluku da zatvori taj prokleti receptor u mozgu. Piće je ostavio kao kad pucneš prstima, ima tome ohohoj godina. Nije imao nikave krize ali je odlučio i to je to. I dalje sedi i nalazi se društvom po kafanama, „Kolarac“ mu je najmiliji, i pije svoj omiljeni produženi espreso sa mlekom, dok drugari „cevče“ alkohol. Kaže mi da se oseća kao da nikada nije pio ali mu to ne smeta da bude veseo, čak da zapeva sa društvom. A i oni su se najzad pomirili sa tim da više ne pije, iako su ga dugo nudili, desi se i sada da ga neko ponudi. On se samo nasmeje. Kad bi sa cigaretama mogao tako!

Ubeđena sam da će mi burazer doživeti 96 godina, prihvatila sam njegovu „odluku“ koju je pola u šali, pola ozbiljno jednom izrekao: „Ali samo pod uslovom da budem pokretan i da mogu sve sam oko sebe.“ Dosta sam trtljala ali ne mogu da se zaustavim kada je on u pitanju.

четвртак, 6. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

GROF

Đanija znam od svoje petnaeste godine, on je legenda „Šest kaplara“, mada nas je ostalo malo živih a ove nove generacije klinaca pojma nemaju kako je to izgledalo pre više od četrdeset godina. Pokojni Doktor Rale, inače jedan od njegovih najboljih drugova i „lični lekar“, 1965 godine je „Šest kaplara“ nazvao: „Solo sity – majmunsko ostrvo.“ Đani je napravio tablu sa tim natpisom, prikucao je na letvu, a onda su je njih dvojica zaboli u zemlju pored Dunava, blizu plaže koju smo napravili i na kojoj smo provodili celo leto. Osim zgrade CK i Izvršnog Veća sve do opštine Novi Beograd, bila je pustara ispresecana „jezerima“ kako smo zvali ogromne bare prepune riba. I sa druge strane, tu gde je danas Sava Centar i Hajat, Geneksovi apatmani, sve je to bilo jedno veliko jezero. Gaga vaterpolista je ulazio u vodu i gacajući po mulju umeo je da između nogu stisne ogromnu šarančinu. „Šest kaplara“ je zaista izgledalo kao ostrvo u toj peščanoj i vodenoj pustinji. Bili smo upućeni jedni na druge i družilo se nekoliko generacija. Danas razlika od četiri, pet godina ne predstavlja ništa ali onda kada sam ja imao petnaest, Đani, Sloba, Peca, Aca Pandur, Zoran Riđi, Žile...imali su po dvadeset godina. Čamuga, ja, Vlada, Ceca, Šomi... gledali smo u njih kao u bogove. Imitirajući ih počeli smo da pušimo, da igramo poker, bogami i da nategnemo po koje pivo. Doktor Rale i Đani su iz samiške u njihovom soliteru donosili po nekoliko gajbi piva, vezivali ih konopcima i spuštali u Dunav. Nikada nas nisu terali od sebe ali nam nisu davali da pijemo više od dve flaše. Đani je bio rođeni pokeraš a najviše je voleo da igra sa Žuletom, njih dvojica su kada se udruže bili nepobedivi. Nisu igrali klasične „makaze“ ali su toliko voleli i poznavali poker i uživali u njemu da niko nije mogao da im parira. „Osnovno pravilo je, kad sedneš da igraš pokericu, da odmah kažeš sebi da tvoja lova više nije tvoja, da se unapred oprostiš od nje. Onda možeš da igraš bez opterećenja“, govorio je Žule. Na plaži se igralo u sitnu lovu, zabave radi i uglavnom ista ekipa: Đani, Žule, Bora oficir i Ljubiša. Igrali su i drugi ali oko njih je bilo najviše kibicera. Koliko su se poznavali najbolje govori sledeći primer: Žule je dobio četiri keca a Đani fleš do Kralja. Da bi navukao Žuleta, Đani je posle podizanja Bore oficira, rekao „platim!“ Stari mačak Žule ga je pogledao pažljivo, Đani se smeškao, nikad nisi mogao ni da pretpostaviš kakve su mu karte, uvek mu je na licu lebdeo isti osmeh. Posle kratkog vremena, Žule je rekao: “neću“ i bacio otvorene karte. Svi smo zinuli! Bacio je četiri keca! Zabezeknuti Bora oficir je okrenuo svoje karte, imao je tri desetke. Đani je mirno rekao: „bolji sam“ i pokazao fleš. Ni jedan ni drugi nisu komentarisali, nisu ni reč progovorili o onome što se desilo. Pamtim to kao da se sada dešava, urezalo mi se u glavudžu. Pričalo se a ubeđen sam da u tome ima istine, da su on i Žule igrali velike partije za nezamislivu lovu. Sa nekavim budžama, direktorima i političarima. Znam samo da se dešavalo da ih nema po nekoliko dana a onda bi se pojavili bledi, skoro beli u licu, kao ljudi koji su puno vremena proveli u zatvorenom prostoru. Častili su društvo ali ni reč nismo mogli da čujemo gde su bili i šta su radili. Sad mi pade na pamet 1966 godina, glava je čudo! Pročulo se u kraju da su oni iz Gradskog i Opštinskog komiteta Partije odlučili da u „Šest kaplara“, kao formiraju omladinsku konferenciju, prvu u ondašnjoj Jugi. Jebo te, svašta su izmišljali. Boleo je nas sve za to. Ali kada smo čuli da su već predvideli ko će biti Predsednik, Sekretar i ostali „kadrovi“, e jebi ga ne može to tako! Te koje su oni zapisali ili nismo znali ili su bili dupelisci sa kojima se nismo družili. I „aktiviramo“ ti se mi, na silu, a ovi kao demokratski nastrojeni nisu mogli da odbiju, ubacimo Đanija u glasački list. Usrao ih je sve! Pokupio je tri puta više glasova nego njihovi svi zajedno. Nije bilo mangupa koji nije glasao za njega, zaista smo ga voleli. A i hteli smo da zajebemo komitetlije. Đani je prvo hteo da odbije ali kada se oko njega okupilo trista momaka, rekao je: „Dobro, ali sutra počinjemo da rmpamo, i to svi bez izuzetka, nema tu Predsednik i članovi, svi smo jednaki.“ Uspeli smo da od Opštine dobijemo baraku koja je ostala iz vremena gradnje „Šest kaplara“ i odmah smo krenuli da je čistimo, izbacujemo šut i prljavštinu, da planiramo šta ćemo u kojoj prostoriji... Bog te, napravili smo drugu diskoteku u Beogradu, prva je bila Laze Šećerovića kod Ateljea ali je ona bila, što bi danas rekli klinci, fensi a naša je bila za sve. Srušili smo četiri zida i dobili pravu salu, Šomiju smo dozvolili da ispuni svoju želju i napravi kamin u dnu sale, lažni naravno, ni sad mi nije jasno koji moj mu je trebao kamin, okrečili smo je od poda do plafona a Đani je naslikao duž celog zida friz (dobro sam zapamtio) na kojem su bili Bitlsi, Rolingsi, Dilan, Donovan, Hu i njegovi omiljeni Enimalsi. Mogu vam reći da je to izgledalo sasvim pristojno. I počeo je da dolazi svet. Smislili smo i članske karte. Ceca je puštao muziku, za njega smo napravili posebnu prostoriju u koju je smestio dva gramofona i gomilu long plejki, malo, malo je išao u London i donosio nove ploče. Imao je i šiber prozor kroz koji je pratio šta se dešava u sali. A i zbog ispunjavanja želja, uglavnom devojčicama. Đani je retko dolazio, uglavnom se muvao po gradu ali kada je bilo gusto, uvek je bio tu. Sećam se kada su jedne večeri nahrupili Žorž i njegovi. Počeli su da se zajebavaju, da štipaju i maltretiraju devojke iz kraja, da šaraju zidove... Neko je zvao Đanija. Došao je odmah, sreća da je bio kod kuće, sa Backom i Čedom. Čeda je u rukama imao ogromnu tešku lopatu, Backo je bio kao kuća, imao je bar stotrideset kila. Đani nam je rekao da pozovemo Žorža u hodnik. Čeda se naslonio na lopatu, Backo prekrstio ručerde. Đani je mirno i ljubazno rekao Žoržu da mogu da se učlane i slobodno dolaze kao i svi drugi i da je imbecilno da se ruši i uništava prostorija u koju će opet doći i dolaziti. A devojke ostavite na miru! Ako se nekoj dopadne neko iz tvog društva onda je sve u redu. Žorž ga je slušao bez reči. Njegovi su pokušavali da ga nahuškaju, stalno su nešto srali i dobacivali. Onda je Žoki progovorio: „Slušaj prijatelju, ja sam životinja ako krenem da bijem, ne stajem dok te ne urnišem.“ Napravio je pauzu, Čeda je digao lopatu a Backo je raskrstio ruke. „Ti šiptaru spusti lopatu“, nastavio je Žorž, „a ti si u pravu“, okrenuo se Đaniju, „jebi ga imam i ja kefalo, evo ruke, nema više sranja“, pogledao je svoje, oni su ćutali, njegova reč je bila zakon. Posle godinu dana, oni iz raznih Komiteta su se stalno mešali i kao davali nam direktive „odozgo“, Đani je organizovao Skupštinu i dao ostavku. Počeo je da studira Prava ali je posle dve, tri godine konkurisao na Akademiju likovnih umetnosti i primili su ga. Sada se srećemo na keju, ja se s Vladom nalazim u šest i imamo svoju rutu a Đanija srećemo kako kad, nekad na biciklu a nekad i on ide pešaka. Na ovom belom svetu ostali smo samo on i ja, koji zovemo jedan drugog Đani i Grof! A umalo da pandrknemo obojica, tu skoro, ali jebeš to, idemo dalje dok se može!

уторак, 4. новембар 2008.

IN MEMORIAM

Umro je moj drug i prijatelj Đura! Umro je moj kolega i vrsni umetnik Radivoje Đurović. Septembra 1969 godine sedeći na klupama sa tablama ispred sebe, leđima okrenuti prozorima iza kojih se zeleneo Kalemegdan, polagali smo prijemni na Akademiji likovnih umetnosti, poređani s desna na levo, Bob Roksandić, Veca Drašković, Zoki Vuković, ja i on, Đura, Radivoje Đurović. Prošlo je nešto više od 39 godina a toliko je trajalo i naše prijateljstvo. Prvo sam ja, jedva ali ipak "pretekao" uoči Nove 2007 godine, onda je pred Novu 2008 godinu umro Veca Drašković a sad Đura! Zašto? Zašto je tako rano od nas otišao Reljin tata, moj i naš drug i prijatelj Đura?! Divan čovek, obrazovan a nenametljiv, duhovit ali sa merom, bez ironije i sarkazma, umetnik, slikar, čija je poslednja samostalna izložba u galeriji ULUS po mom sudu bila istinska umetnost i sigurno jedna od, ako ne i najbolja izložba u proteklih nekoliko godina. Predstavljala je "zrak Sunca" u tami i mraku izanđalih d´eja vu, ižvakanih i prežvakanih, sumornih i jadnih izložbi, ne samo u galeriji ULUS. Đurino slikarstvo je rezultat suptilnih mentalnih procesa, skoro pa naučnih analiza, dubokog promišljanja a opet je sve bilo baš kako treba, vrhunski izvedeno i likovno opravdano. Nisam bio u Beogradu kada je umro pa mu nisam bio ni na sahrani. Znam da mi to moj dragi Đura ne bi i neće zameriti. Njegov odlazak mi još jednom potvrđuje da sam sve više sazdan od praznina i gubitaka. Već mi nedostaješ dragi moj Đuro! Beograd, 4.novembar 2008.