уторак, 25. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

FIĆO

Sjećam se ka’ da je juče bilo kad nas je Mijo Tuč postrojio na stepenice od gimnazije i fotografisao. Bilo je to u maju mjesecu 1965 godine. Sliku je objavio u Titogradskoj Tribini na prvoj strani pod naslovom: „Jedno odjeljenje maturanata gimnazije Slobodan Škerović.“ Ispred svih dugarica i drugova poređanih u tri reda jedno iznad drugog, on i ja zagrljeni stojimo korak naprijed, nasmijani i veseli, još ne znajući što nas sve u životu čeka. Kad smo maturirali on se preselio u Beograd ali nijesmo prekidali kontakt. Sjećam se da sam mu 1966 godine telefonirao da nabavi karte za utakmicu Partizan – Sparta a ja ću doć. Kao đeca obojica smo trenirali fudbal u Budućnost. Ja sam ka’ i u rukometu i u fudbalu bio golman. Danas kad se sjetim, samo je Mitko Vučinić bio avetniji od mene na golu. Njega je Vako Darmanović stavio prvo na desnog beka a kada je vidio koliko brzo trči, premjestio ga je na desno krilo. Nije on dugo izdržao, vrbovali su ga iz Atletskog saveza, trebao je im je sprinter. I bogomi trčao je ka’ strijela! Bio je u štafeti 4 x 100 metara. Ali ja mnim a nadam se da se neće naljutit na mene, da su mu prva i jedina briga bile đevojke. I ovako mator je lijep a kao mlad bio je opšti ljubimac đevojaka a da ne lažem i mlađih žena. Znao sam da mu kažem ponekad, pričuvaj se jadan, razbucaće te. Najmilije mi je bilo kad se zabavljao s Natašom iz našeg odjeljenja. Ona je bila em lijepa em pametna, bili su savršen par. Ali kad se u Titograd pojavila jedna sisata beograđanka, odnijela mu je glavu. Nego da se vratim na one karte za utakmicu. Nekako smo se mimoišli na stanicu, on me je čeka’ na jednom a ja sam izaša’ na drugom mjestu. Pričeka’ sam ga jedno deset minuta i onda pošao preko mosta da ga potražim u stan. Njegova majka mi se obradovala, sjela me da jedem, pitala me za majku, što činim... Malo potom čuli smo njegov glas sa vrata: “Nijesmo se našli...jel’ se javlja Fićo?“ Na stadion smo imali izginut od svijeta kad je Mustafa Hasanagić postiga pobjedonosni go. Partizan je tad doša’ do finala i čini mi se a i njemu, da je ta utakmica prodata za velike pare! Real je mora’ po svaku cijenu da bude prvak Evrope, no mi je muka i danas da o tome zborim. Prošlo je poslije dosta godina, čujali smo se telefonom, ali se nijesmo viđeli. Na dvadesetogodišnjicu mature 1985 godine skupili smo se svi koji smo mogli doć’ i sa dva autobusa pošli za Kolašin. Kad smo se smjestili u hotel, sišli smo dolje i počeli krvnički i bjesomučno da pijemo, on, ja, Zoran Medeni, Mirko, Pero Glavati i Budo. Ostali su poslije ručka otišli u sobe da se odmore i pripreme za večernju proslavu. Mi smo ka’ maniti izašli iz hotela i nastavili da pijemo po Kolašinskih kafana. Bili smo pijani, što je reka Mirko: „Ka tresak.“ I zaisto, ka’ da su ne puštili s lanca. A bogomi je tako i bilo, svi smo već bili oženjeni, imali đecu i rijetko se pružala takva prilika. Da i ne govorim o iskrenoj radosti što se srijećemo i vidimo poslije toliko godina. Ipak smo se nekako dokoturali u hotel na vrijeme. Sredili smo se nekako, istuširali ’ladnom vodom i pridružili ostalima u svečano okićenoj sali. Dragan Milić je doveo i našeg starog dobrog direktora, Vasilija Filipovića, velikog gospodina. Održane su i nekakve govorancije i pošto smo večerali, počela je svirat’ muzika za ples. Srce mi je bilo puno kad mu je Nataša prišla i pozvala ga da igraju. Ustao je i pošao s njom na podijum. Svirali su kako i treba neki stiskavac. Nataša je prelijepo izgledala u svijetloplavoj svilenoj do zemlje haljini. On je bio u teksas odijelu. Lijepo ih je bilo za viđet. Ali ni tu nije izdržao do kraja, pozva’ je Puca da ga odmijeni i doša’ je kod nas da nastavimo s pićem i pijanim dranjem. 2000 - te godine je ima’ izložbu u Podgoricu u Galeriju Centra za savremenu umjetnost Crne Gore ali nijesam moga doć na otvaranje. Zva’ sam ga da dođe u Kotor, đe ja živim i radim već četrdeset godina. Poslije nekoliko dana javio mi se iz Budve đe je bio kod Dragana brata od tetke i reka’ mi da će sjutra prije podne doć’. Bila je subota, nijesam radio a ni Danica. Vidio sam ih s terase i kako mi je bog dao glaščinu, privuka sam im pažnju. Siša’ sam dolje, reka’ sam Draganu da auto parkira iza zgrade i poveo ih u stan. Dragan je posjedio jednu uru pa je poša’ za Budvu. On i ja smo sjeli na terasu, Danica ni je skuvala kafu, zapalili smo i priči nikad kraja. Nijesam moga’ izdržat a da ga ne pitam za pogled s terase. Ljepšega pogleda nema u svijet! S lijeve strane se vidi Kotor i zidine koje se ka’ kakva puzavica uspinju uz urvinu a preko zaliva je Prčanj, vidi se ka na dlanu, pa se na desno pruža pogled sve do Stoliva. „Eno ih Tri Sorele, čisto se obradova’ što ih vidi.“ Reka’ sam mu da imam barku koja mi stoji kod Jovanovića u Dobrotu i da ćemo sjutra poranit da apimo kojega Arbuna baš na potezu ili kako bi reka’ naš pokojni profesor matematike i nacrtne Branko Đurišić, „Na zamišljenoj liniji“ između Tri Sorele i Svetog Stasija. Tu je dubina oko sedamdeset metara i ako im nađemo „gnijezdo“, možemo pokupit nekoliko kila. Predveče smo otišli da kupimo Manjoče, insistira’ je da on plati. Mene ih je Milovan prodava po dvije marke stotinu komada, drugijema po tri marke. Uzeli smo dvjesta komada. To jutro ne je poćerala sreća, arbuni ka’ da su se utrkivali koji će se prije uhvatit na udicu. Poslije smo otišli u grad, ja sam još ranije isplanirao da njegovu izložbu preselimo u Kotor i razgovara sam sa najvišijema zaduženim za kulturu. Svima sam ja njima bio profesor i nema toga u Kotor koji me ne zna. Utanačili smo da se izložba postavi u Galeriju „Stari Grad“ u julu mjesecu. Petnaestog jula je prenio slike iz Podgorice i smjestili smo ih neraspakovane u galeriju: „Jasna će sjutra napravit raspored đe će koja da stoji, uradiće to bolje no iko“, reka’ mi je. Nju smo sačekali na aerodrom u Tivat. Smjestili su se kod Jovanovića. Sjutra smo otišli u galeriju, Jasna je rasporedila slike a ja sam mu pomaga da ih okači. Još u maju kad je bio kod mene, čita sam mu pjesme koje pišem ima ohahaj godina, pa sam ga zamolio da na otvaranju njegove izložbe pročitam jednu, reka’ sam mu i koju. Otvaranje je bilo prelijepo, bilo je puno svijeta, što pozvanih, što turista. Mandić je otvorio izložbu, on je pozdravio prisutne i zahvalio im se a onda je doša’ red na mene! Nijesam moga da vjerujem koliku sam tremu imao! Bio sam ponosan na njega i želio sam da to i pokažem. Na kraju i nije ispalo tako loše. Nas dvojica smo svako jutro ranili pa u barku. Ponekad je s nama iša’ i Boško mada se Radmila ljutila jer je bilo dosta posla oko gostiju. Moram priznat’ da mi je nekoliko puta zaisto bilo krivo. Ja ga ka’ učim kako da natiče manjoče, kako da drži najlon a on počne da vadi arbune, ponekad i dva na jednu strunu! Ipak, ono što osjećam prema njemu, prevladalo je moju sujetu. To ljeto mi je ostalo u najljepšoj uspomeni.

Svake godine mi se javlja’, jednom opet iz Budve, pa iz Tivta, iz Podgorice i doodio je na dan, dva, i nijesmo se vadili iz barke.

Mene su rezali šest puta, imam premošćavanja ka’ da sam autoput ali sam se zabrinuo kad mi je Puco javio da je doživio infarkt. Pozva’ sam ga a on kakav je, citira’ mi je Mirka: „Miči jadan, pala buva na međeda!“ Isto govedo ka’ što sam i ja. Pita’ sam ga je li prekinuo da puši a on veli: „Popušim jednu, dvije, samo uz kafu“, a čujem Jasnin glas: „ Kaži mu koliko kafa piješ dnevno!“ Milo mi je što postoji i što je moj drug!

Нема коментара: