недеља, 16. новембар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

D. ROMAC

Puhala je žestoka Bura. Njega smo spazili nakon stotinjak metara na talijanskoj strani granice. Bio je odjeven u habitus miš boje s kapuljačom na glavi. Izgledal je kak neki sivi franjevac, uz to još i duga brada. Pokraj njega su pogruženo i nekak jadno stojali muškarac okrugle glave i zgodna crnomanjasta puca tridesetih godina i ljepih nogu. On je pokazival autostoperski palac. Bastica je kazal: „Stani, da vidimo gdje su se uputili, ionak ne žurimo.“ Stao sam kraj njih, Basta je otvoril vrata od krša i pokušao engleski. Okrugloglavi se primakao njemu i rekao: „Kaži im da idemo do Trsta.“ Basta se razveselio: „Pa vi ste naši, upadajte i mi gibamo za Trieste.“ „Nećete moći s te strane, vrata su zablokirana“, ubacio sam se. On je ušel prvi i poslije mu je itekak dobro došla kapuljača jer se i prozor s te strane nije mogel zatvorit do kraja. Pokrenul sam krš i krenuli smo. Bastica se okrenuo k njima i počeo se raspitivat tko su i odakle su. Otkrilo se da mu je on kolega, slikar a da su svo troje iz Beograda i učesnici Festvala u Portorožu. Otkrilo se i zašto ono dvoje izgledaju tak kak izgledaju. Naime, okrugloglavi kojem je to bilo prvi puta da izađe vani, je smislil da 500 maraka savije u trubicu i smjesti u kutiju Dunhil-a. Prirodno, carinici su vidjevši ga crvenog kao rak, odmah otvorili Dunhil, dalje ga nisu ni pretresali. Oduzeli su mu marke, odveli su ih u službene prostorije i napisali mu kaznu. „Franjevac“ je prešao granicu i kako se vrijeme odužilo a autobus kojim su krenuli morao je nastaviti put, ušel je u jedan buffet i popil Grapu s pivom. Pa onda još jednu turicu, pa još jednu, sve dok ih nije vidio da prelaze granicu. Onda je on donio odluku da se stopira. I ustopirali su nas. Isprva mi nije bil simpa, učinilo mi s da previše govori ali moram priznati da je Bastica prednjačio, nije zatvaral usta. Ispričal im je, nije mi bilo prav, da sam prodal restoran u Gornjem Gradu i zakupil zaselak Monte Castagna vis-a-vis Grožnjana. Zaselak! Sedam kuća godinama nenapučenih, čiji su vlasnici davno poumirali a nasljednici se rasuli po svijetu od Amerike do Australije. Nemam što kriti ali, mislio sam, tek smo ih susreli, ne znamo se, baš ima dug jezik! „Od svega je sačuval samo folksvagenov kombi na kojem je firma, ime restorana, PIRANHA“, nastavljao je Bastica. Odjednom sam shvatil da on već dugo šuti i sluša. „Koji je razlog da idete u Trst“, pitao sam. On je kratko rekao da ide kupiti nekoliko kistova, suhi pastel i sinu patike. „I Gitanes“ i burbon, rekao si“, progovorio je okrugloglavi. „Da i to“, promrsio je kroz zube. I Basta je htio kupit neke boje, pa smo se prvo parkirali kraj radnje sa umjetničkim materijalom. Poslije toga smo se odpelali do Stande, odao mi je priznanje na uspješnom parkiranju na malom prostoru između jedne blistave Alfe i srebrnog Porsche-a. Mi smo kupili hranu za Baka i Macu i dvije ampulice Four Rosies da nam se nađe za usput. Okrugloglavi i puca su samo razgledavali, shvatil sam da nemaju novaca. On je kupil box Gitanes-a i ampulicu takođe Four Rosies i tiho ih je pital treba li im para, hoće li što za kupit. Diskretno im je dao neke novce, koliko ne znam, okrenul sam glavu. „Vratiću ti čim stignemo u Beograd“ crveneći je prošaptao okrugloglavi. Kupili su i oni nekoliko paklica Dunhil-a, čokoladu...i što ti ja znam što već. Odveli smo ih na Miramare u naš omiljeni buffet. „Ja častim prvu turu“, rekel sam. On je poručio Grapu, toga se sjećam. I nastavio je i kasnije sa Grapom. Popili smo nekoliko tura, mrak je već bio pao i riješili smo da se vratimo. Do granice smo popili jednu ampulicu burbona, uglavnom on, Basta i ja, okrugloglavi je samo jednom liznuo a puca je rekla da ne pije. Druga ampulica je stradala do ulaska u Portorož. Čak sam se i ja raskravil, nije nam se rastajalo, on nas je pozval u svoju sobu i sad se sjećam broja 333, da popijemo i njegovu ampulicu: „Nisam je valjda kupio da je nosim za Beograd“, našalio se. Ono dvoje je reklo da su premoreni i da idu na spavanje. Soba u Palasu je bila jednokrevetna sa banjom i malenom terasom okrenutom k moru. On je s terase donio limenke hladnog Laškog piva pa smo nas dvojica sjeli na krevet i započeli armirano betoniranje dok se Basta tuširao. Ostavili smo i za njega jednu limenku i trećinu ampule burbona. Poslije nas je poveo u Bar u prizemlju gdje smo nastavili da pijemo, ovoga puta Črnog Baruna, tek izašli proizvod pivovarne iz Laškog. On ga je začinjavao Istarskom Grapom, bio nam je pravo društvo, mogel je popit barem kao nas dvojica ak ne i više. U tri izjutra bili smo mrtvi pijani, više nismo mogli riječ izgovoriti, samo smo se smijali kao blesavi. Odveo nas je u sobu, on i ja smo legli u krevet a Bastica je, prvo ga je pital, prostro na tepih njegov habitus, u pokrio se dekom koju je pronašao u plakaru. Probudili smo se u osam sati, nas dvojica smo rekli da ćemo ga čekati u „Ljubljani“, gdje su jedino u Portorožu točili Laško u litarske krigle. On je sa „Švedskog stola“ potrpao u džepove habitusa kuhana jaja, paštetice, kajzerice i žemlice i donio nam u „Ljubljanu“. Zatekao nas je sa Radovanom starim frendom iz Zagreba i njegovom TV ekipom. Već je kružila treća tura. Priključil nam se i kad je poručivao Grapu, on i konobar su se prepoznali. Još 1976 godine je sa ženom, vraćali su se iz Ciriha i odlučili da neko vrijeme provedu u Istri idući od Ankarana, Kopra, Umaga do Portoroža, dakle, 1976 godine su u osmom mjesecu ručali „odličnu“ Oradu u „Ljubljani“. On je nastavio da svakog jedanaestog mjeseca u godini dolazi u Portorož na Festival, tako da je faktički postao prepoznatljivi lik ne samo u Portorožu nego i u Piranu, gdje je često objedovao kod „Pavela“. Ilustovao je Bilten koji je iz dana u dan izdavao festival. Priča se da su po Kantu njegovi sugrađani mogli navijati ure, e i on je tačno u devet sjedao u kaffe, zaboravil sam mu ime, tik do „Ljubljane“, poslije esspressa poručivao bi Grapu i Črnog Baruna i počinjao da riše. To bi potrajalo do podne i kada bi bio zadovoljan urađenim i količinom popijenog pića, odlazio bi u redakciju i predavao ilustracije za sutrašnji broj. Taj dan nas je zadržal u Portorožu a uveče su nas on i Radovan sa posuđenim karticama uveli u hotel Metropol na gala večeru. Svidjela mi se njegova suzdržljivost. Svi oko nas su se naprosto grabili za hranu koje je bilo toliko da je ni dva puta više gostiju ne bi moglo pojesti, a on je uzeo samo jednu jabuku. U neka doba nam je svega bilo preko glave i Basta i ja smo odlučili da krenemo doma. Pitali smo da li ko hoće poć s nama i on je jedini pristao. Radovan je odista bio prezauzet a oni njegovi Beograđani su se prenemagali, te ne bi da propuste ovo, te ono. Utrpali smo se u krš i krenuli. Kad smo prolazili pokraj luke gdje se odmah kraj ceste nalazi benzinska pumpa, Basta je rekao da bi trebali da naspemo. „Izdržaće, imamo ga dovoljno“, bio sam pijano kategoričan. Nismo odmakli od Portoroža ni dvadeset kilometara, krš se zakašljao i stao. Bastici hvala što rječju nije pomenuo benzinsku pumpu u Portoroškoj luci. „I kaj bumo delali sad“, rekao je on smijući se i protežući se na svježem istarskom zraku u jedan po ponoći. „Bože kao je lepo, pokazao je na nebo osuto zvijezdama, a mirisi, ovo nikada neću zaboraviti.“ „Ti uzmi kanticu i stopiraj, staće ti neko, rekao sam Basti, a nas dvojica ćemo skrajnuti krš sa ceste i čekaćemo te u Konobi. Pošli smo zajedno cestom i poslije nekoliko minuta na Bastin znak zaustavio se auto. „Dolazim prije nego poručite drugu turicu“, doviknuo nam je Basta ulazeći u kola.

U Istri živim već dulje vrijeme i poznam je kak svoj džep. Konoba se nalazila na stotinjak metara od mjesta gdje smo ostavili krš. To vam je obična drumska kavana u kojoj pošto svrše svoje dnevne poslove, sjede mladi istrijani i nalivaju se Grapom i crvenim vinom. Upozoril sam ga da ne vole „nova lica“ ali i da većinu poznam te se nadam da neće bit problema. Okružil sam pogledom po konobi i spazil sam mladog mesara i njegovog brata kod kojih smo kupovali meso za razne fešte, kojih u Istri ima maltene svaki drugi dan. Pozvali su nas za svoj sto. I oni i mi smo bili dobro naliveni ali smo ipak nastavili da pijemo. On je i dalje pio Grapu. Iako po prirodi šutljivi i nekomunikativni, izgleda da im se dopao, istrijani su ga pitali otkud je i čime se bavi. Kad im je rekel da je slikar, odmah su našli komad papira i molili ga da ih „nacrta“. A sve vrijeme je stizala turica za turicom. Bili su prezadovoljni kak ih je narisal, mladi mesar je ustao i išao od stola do stola pokazujući susjedima i prijateljima papir. Već sam pomislil da će morati da riše cijelu kavanu, kad se na vratima kao dobri duh pojavio Basta. Nisu nam dozvolili da platimo ni jednu turu, odpratili su nas s osmjesima i mahanjem ruku! Da, prije toga je Bastica popil dvije Grape, „Da se ugrijem“. On je imal u sebi nešto što je privlačilo ljude. Iako sam cijeli život oprezan i nepovjerljiv, čak i ja sam se poslije tri dana primil na njega.

Kombi smo držali parkiranog kod davno napuštene i zapuštene kapelice nekada posvećene Svetom Josipu a koja je danas služila mještanima za odlaganje kabastog smeća. Bio je oduševljen kada je vidio da iz krša vadimo akumulator i premještamo ga u kombi ali nekaj manje kad mu je Bastica rekao da mora držati kleme sve dok se ne uspnemo uz Monte Castanju. Kombi njie imao svjetla, znali smo put na pamet. Nagib do gore je preko 15% ali smo se mi već uhodali, zaletimo se, ubacimo u drugu, ne skidamo nogu s gasa i uspjevamo da se u cugu uspnemo do vrha. Pun mjesec je svijetlio tako silno da je bilo vidljivo kao u prvi sumrak. Oduševio se a kada mu je prišao Bak, moj veliki crni šnaucer, pomazili su se kao da se dugo znaju. Ni Bak mu nije odolio. Svih osam dana koliko smo bili skupa, nije se odvajao od njega, neprestano mu je stavljao glavu u krilo i tražio da ga mazi i češka. Bio sam više nego zatravljen, Bak je skoro poludivalj i kad god nam dođe posjeta, on ili reži ili se povlači od posjetilaca. Ušli smo u kuću i Basta je založio Napu. Zaboravio sam pomenut da smo usput probudili Ronalda i kupli kanister crvenoga vina. Sjeli smo za stol i počeli piti. On je pitao imamo li Grapu i ja sam mu iznio bocu u kojoj je bilo dvadesetak biljaka i bobica sa istarskih livada i šuma. To sam dobil kada mi se rodio sin i nikako se nisam mogao odlučit da je načnem. Odjedared mi se učinilo da je upravo sad ta prilika. Brbljavi Bastica mu je ispričao sve a on mi je rekao da se osjeća izuzetno počašćenim. Prvo je dugo mirisao Grapu, onda je ustao, nazdravio mojemu sinu a meni i mojoj obitelji zaželio puno sreće u životu, kimnuo je Basti i do dna ispio „Istarski nektar“, kako ga je nazval. Bilo mi je milo i prijatno. Odzdravil sam mu a i Basta. Onda sam odlučil umijesiti moj čuveni kruh. To vam je ustvari kruh od ražanog brašna u koji dodajem još i razne sjemenke i sušeno bilje, malo mrvljenog ružmarina, timijana, sušene bobice brusnice i borovnice, iz kojih su povađene koštice, zatim bučne sjemenke i od suncokreta, malo soli, mrvicu papra i dvoprst tucane suhe crvene paprike. Sve sam to zamjesio s vodom na stolu oko kojeg smo sjedili i pili. E da, dodao sam i mrvicu suhe germe. Bastica se premjestio do Nape i skinuo jaknu a on je ostao u svojem habitusu vis-a-vis mene. Iznenađenjima nikad kraja, pokrio sam zdjelu s tijestom i postavio je blizu vatre da naraste, a kad sam se okrenuo, Maca mu je bila u krilu! Što li je to u njemu što je privlačilo ne samo ljude nego i životinje? Razgovarali smo o svemu i svačemu, mijenjali teme, razmjenjivali mišljenja i poglede i sve u svemu u većini slučajeva stavovi su nam se poklapali. Tijesto je ubrzo naraslo, šakama sam formirao loptu, spljoštio je malo i stavio na pod Nape, prekrivši je potom žarom. Poslije uru i pol kruh je bio pečen, otresao sam s njega pepeo i ostatke žara i stavio ga na stol. Kad se malo prohladio rukama sam svakome otkinuo komad, onda je i on prešao na vino. „Ako se nešto može nazvati ugođajem, rekao je, onda je to ovo i sad!“ Do pet sati smo bili popili vino, kanister je bio prazan. „Vrijeme je da odmorimo svoja mučenička tijela i pijane glave, kak bi rekla Skarlet O’ Hara, sutra....to jest, danas je novi dan“, izgovoril je Bastica. Odpelali smo se na kat, njemu pokazali ležaj, dali mu svijeću i dobro se sjećam da sam ga opomenul da je ugasi prije nego zaspe. Probudio se prije nas, vani ga je dočekao Bak pa su skupa krenuli u obilazak, gazeći travu mokru od slane. Ustali smo i mi i počel sam spremat zajutrak, omlet od deset jaja pečen na sitno sjeckanom špeku, posut listićima ružmarina i bosiljka. Nisam mogao izdržat nego sam mu rekel da mu je svijeća izgorjela do kraja, da se mogao zapaliti drveni pod, da smo svi skupa mogli izgorjet... Izvinjavao se govoreći da je bio toliko pijan i umoran da je zaspao čim je legao. „Ubuduće se to neće dešavati, neću više koristiti sveću, dobro se snalazim u mraku a i upoznao sam prostor.“

Pitao me za kameni mostić koji se nalazi pedesetak metara iznad kuće. Rekao sam mu da je tu nekada prolazila uskotračna željeznica a most je Musolini prvo podigao u Abisiniji zbog potreba svoje armije a nakon poraza, most je kamen po kamen prenijet i ponovo sagrađen na ovom mjestu jer je Istra u to vrijeme pripadala Italiji.

Zaselak Monte Castagna sa svojih sedam kuća koje sam zakupil na deset godina, se nalazi na vrhu brijega s kojega se pruža krasan pogled prije svega na Grožnjan, koji je vazdušne linije udaljen, ne više od kilometar. Ispod u dolini plavičasto svjetlucajući, protiče Mirna prepuna Brancina koji tu dolaze da polože ikru. Ja sam tijekom vremena na sve to oguglao ali sam promatrajući njegovo oduševljavanje, iznova počeo spoznavati svu ljepotu ovog istarskog kutka.

Bastica ga je odveo u svoj „atelje“, prizemnu kućicu u kojoj je slikao. Imal je jednog galeristu u Njemačkoj za kojeg je radil slike na staklu u stilu Hlebinske škole, ne više od dvije mjesečno. Galerist ga plaćao može se reći solidno, što nam je dobro dolazilo za naše poduhvate i preduzimanja. Bastica i ja smo kombijem punim mesa i pića obilazili istarska sela koja su pravila fešte povodom blagdana, rođenja, smrti a najčešće stradanja svojih svetaca zaštitnika. Svako selo je imalo svog sveca, tako da se događalo da po petnaest dana ne budemo doma. Kako bi stigli u selo, iz kombija bismo vadili presječeno metalno bure sa nogarima, punili ga ćumurom koji bi se ubrzo, upaljen, pretvorio u žar, preko smo stavljali rešetku gradele koju nam je po Bastinoj zamisli načinio Feruccio i moliću ljepo, pekli odreske, kotlete, vješalice... Na rasklopivom kamperskom stoliću nalazilo se piće, boce Grape, bijelog i crvenog vina i limenke piva. Ne mogu se potužit, dobro smo prolazili. On se lako i jednostavno uklopio, prevrtao je meso, sipao piće i prizivao posjetioce: „Izvolite dragi susjedi, kušajte i opet ćete nam se vratiti.“ Ali ja sam oduljio svoju priču, nemam mjere a drugima sam sklon zamjeriti da govore previše. Još moram dodat i ovo: Prvo jutro je na zidu primjetio plakat što ga je narisal Bastica a poslije smo ga printali kod jednog frenda u Puli. Plakat je printan na žućkastom pakpapiru a crtež i slova su u zelenoj boji. Naslovljen je sa "Picnic on Monte Castagna." Bastica je na plakat smjestio naše kućice uokvirene pršutima, kobasicama, grudama sira i bocama s vinom i Grapom, preko puta se vidi Grožnjan na brijegu, a ispod je Mirna i jedan pecaroš sa klobukom na glavi. Ucrtal je i ceste sa oznakama koja gdje vodi i kako se najlakše može stić iz svih pravaca do Monte Castagne. Slovenci, Talijani, a bogami i naši frendovi iz Zagreba , zakazivali su nam privatne fešte uglavnom za vikend. Mi smo im iznajmljivali namještene kuće a pripremali smo im hranu po želji. Bilo je tu svega, od susjeda istrijana smo dobavljali pršute koje su se mogle rezat tanko kak flis papir, suhe dimljene istrijanski začinjene kobasice, u Mirni smo lovili Brancine i Ciple a Grapu i vino smo kupovali po odista pristupačnim cijenama, kod Ronalda. Pekli smo im meso i rbu na gradele i kaj da vam velim, svi su bili oduševljeni i priča je tekla od usta do usta. Lijepo smo zarađivali.

Moram priznat da sam ga na neki način zavolio, Basta veli: „Od prvog trenutka mi se dopal.“ Provezli smo ga s kraja na kraj Istre, pili smo i jeli uvjek na drugom mjestu, i ribu i školjke ali i cuceke koje je na ražnju pekao naš frend novosađanin. Jednom prilikom sam prema njemu ispao, malo je reći, maliciozan. Bili smo kod naših prijatelja, kuća im se nalazi na samom kraju Buzeta onkraj pruge, dobro smo bili popili i on je na talijanskom nazdravio domaćinima i u nastavku veselo rekao: „Ja sam vam poliglota, govorim francuski, italijanski, bosanski sarajevske raje, srpski i hrvatski.“ Ne znam što mi je to trebalo ali sam reagirao riječima: „A najgore hrvatski!“ Nije mu bilo prav ali su domaćini i Basta „spasili“ stvar sipajući piće i nazdravljajući.

Kada je došlo vrijeme rastanka, oprostili smo se poljubivši se u oba obraza. Rekao nam je na odlasku da nikada neće zaboraviti, prije svega nas dvojicu a napose i sve ugođaje koje smo mu priuštili, da smo postali neodvojiv dio njegovog života.

P.S. Neizostavno moram dodati i ovo! U vrijeme nadasve besmislenog klanja u nekadašnjoj nam zajedničkoj domovini, Bastica i ja smo bili u Austriji, u Beču. Jedne noći, bolje je reći ranog jutra, bilo je prošlo tri ure, pozvali smo ga teledonom. Kada se javil bunovan i trgnut iz sna, rekel sam u slušalicu: „Kak si nam kaj, ćetnik jedan?“ „Ko je to“, čuli smo njegov škripav glas. Nismo ga htjeli dulje maltretirati: „Ovdje su tvoje ustaše, Bastica i Draško.“ Zagrcnul se je i zaplakal: „Dragi moji... često sam mislio na vas i vreme koje smo proveli zajedno, u mom ste srcu, kako ste, odakle se javljate....?“ I kaj da vam velim, nema se tu kaj više reći.

Нема коментара: