уторак, 28. октобар 2008.

DRUGA KNJIGA, u nastajanju

BILJANA

Iako mi nije poslao pozivnicu, tumarajući Knez Mihailovom videla sam da ima izložbu, ustvari pre nego što sam videla čija je izložba, privukao me vatromet boja koji se video kroz izloge galerije. Ušla sam i od kustoskinje saznala da će on doći posle četiri. Brzo sam otišla kući, picnula se i vratila u galeriju. Rečeno mi je da je bio kratko i da je otišao u Centar za grafiku u Pariskoj. E pa onda ćemo polako i pažljivo pogledati izložbu, odlučila sam. Zaista je majstor, bar ja tako to vidim. Njegovi ženski torzoi istovremeno pršte na sve strane i takođe istovremeno, čvrsto su sazdani i stameni a svežim i jakim koloritom sugerišu snagu ali i putenost ženskog tela. Ja ovo kao da sam Istoričarka umetnosti. Onda sam odlučila, kad sam se već doterala, da odem do Pariske! Zatekla sam ga u razgovoru sa koleginicama i kolegom o predstojećoj zajedničkoj izložbi grafika. Obradovao mi se iskreno, poljubio me u obraz i upoznao sa prijateljima. Ponudio me da sednem i popijem kafu, sok... Objasnio im je da se znamo bukvalno od detinjstva, da smo i kasnije nastavili da se družimo kada se doselio iz Titograda. Ja, kako me bog dao brbljivu, raspričala sam se i pomenula da sam ga posle skoro dvadeset godina ponovo srela u KBC Bežanijska Kosa kada su nam radili koronarografiju. Ležali smo krevet do kreveta i prisećali se detinjstva i rane mladosti. On koji pamti „kao slon“ setio se jedne decembarske noći 1953-će, kada nas je, njega i njegovog brata, mene i mlađu sestru, moj tata strpao u kola i odvezao kroz zavejani i usnuo Beograd u Košutnjak. Sankali smo se i grudvali dok nismo poplaveli od zime. Onda nas je tata vratio kući gde nam je mama skuvala čaj od nane i napravila gomilu uštipaka. Čekajući da na nas dođe red imali smo dosta vremena za priču. Pitao me kako je Aljoša, muž moje sestre a njegov drug iz Titograda. Iskreno se rastužio kada sam mu rekla da je umro. Pitao je za Pavla njihovog sina, mene nije morao da pita, sama sam mu rekla da sam se razvela i da imam dva divna sina, „Upoznaćeš ih, doći će danas.“ Koronarografiju su nam radili 22.januara 2007 godine. On se javio prvi, želeo je da što pre obavi ono što se mora. Sutra su nam saopštili rezultate i dali grafičke prikaze stanja u kojem nam se nalaze arterije. Ja sam imala zapušenja na četiri sporedne a on 100% na donjoj arteriji. Doktor mu je rekao da je to sitnica i da će mu to srediti njegovi drugari u Kliničkom centru Srbije, „Jedan stent i bićete kao novi.“Od tada se nismo videli. Po mene su došli sinovi, upoznala sam ih sa njim, rekla sam im da mi je to stari i dobar drug i prijatelj. Sada kad sam ga videla izgledao je odlično, malo se u međuvremenu ugojio ali ne previše, tako da mu to u njegovim godinama dobro stoji. Rekla sam mu da sam pogledala izložbu, da mi se dopadaju njegove slike, da su kao svetlo u sred mraka ove naše večne tranzicije. Nasmejao se i zahvalio mi. U mojoj spavaćoj sobi na desnom zidu kada legnem u krevet, visi jedno, za njega neshvatljivo malo platno, koje mi je poklonio kada je bio na trećoj godini Akademije. Čak ga je i uramio u nekakav barokni ramčić, verovatno je izbacio neki goblen koji je njegova majka dobila od svoje maćehe na poklon. To je zaista mala slika, sličica noćnog pejsaža u plavim i tamno ljubičastim tonovima sa velikim toplo žutim mesecom na nebu. Ona mi dođe kao nekome ikona, čim se probudim pogled mi padne na nju. U to doba je često sa večernjeg akta svraćao kod nas da popije i prodruži se sa nama. Mama ga je volela od detinjstva a sada kao momka, još više. Znam da je gajila skrivenu nadu da ćemo se nas dvoje spojiti, da će nešto biti među nama. U jednom trenutku sam bila ludački zaljubljena u njega, mogao je sa mnom da radi šta hoće! Ali je sve ubrzo puklo kao balon! Pozvao me da dođem kod njega, „prazna mi je gajba“, njegovi su bili na moru. Bio je početak sedamdesetih, okupala sam se i namirisala, obukla crni donji veš i crne čarape sa halterima, sva sam sijala. Dočekao me polupijan, u pocepanim farmerkama, zagrlio i poveo u svoju sobu. Legao me na krevet i zadigao mi suknju, „Ovo najviše volim“ rekao je sagnuvši se i počeo da me ljubi po onom golom delu između gaćica i čarapa. Već sam bila na „sedmom nebu“ kada sam čula da neko ulazi. On nije zaključavao ulazna vrata, „gajba“ je bila danonoćno otvorena. Na vratima sobe se pojavila sisata plavuša i iznenađeno nas gledala. On je „mrtav hladan“ ustao i rekao: „Ovo je Biljana a ovo je Vesna.“ Na brzinu sam se uspravila i povukla suknju. On je rekao da ide po piće i čaše i izašao iz sobe. Vesna me pogledala pravo u oči i rekla: „On je moj, ti možeš slobodno da ideš kući.“ Izletela sam iz „gajbe“ suznih očiju i idući peške preko mosta plakala kao kiša. To je bilo sve od naše „ljubavi!“

Svejedno, godine su prohujale, ostarili smo ali volim da ga vidim, da mu čujem glas, pa makar i posle dvadeset godina.

Нема коментара: