DRUGA KNJIGA, u nastajanju

NENAD

Nas trojica, on, Garo i ja, smo od osnovne škole do završetka gimnazije i maturiranja, bili i ostali najbolji prijatelji. To naše zajedničko stasavanje i odrastanje svakodnevno je učvršćivalo veze i afinitete među nama. Iako sada živimo u različitim državama (?), Garo i ja u Crnoj Gori a on u Srbiji, prijateljstvo i drugarstvo nam je ostalo netaknuto. To se najbolje vidi kada se sastanemo, vremenski period koji je u međuvremenu protekao, nema nikakvu važnost, kao da nastavljamo tamo gdje smo stali.

Ove godine je bilo tačno četrdeset i tri godine kako smo maturirali a sjećam se kao da se događa ovog trenutka, Garovih riječi na Pločicama, dok sam pokušavao da stričevim poklonom prevarim veliku Mladicu ispod Pećina : “Koliko li ćemo imati godina dvijehiljadite? “Pedeset i četiri! To je tada za nas bilo daleko i maglovito, a sada već imamo po šezdeset i tri!

Prije neko veče kad me zabrinut nazvao, ispričao sam mu da sam bio na skeniranju krvnnih sudova glave. „Ne bi ti to uradio da te nije C. tvoja dobra i predobra sestra natjerala“, rekao je. Šalio sam se i sprdao pričajući mu o suženju jedne od moždanih arterija: “Pitao sam doktora je li mi ostalo bar pet godina života, ne bih li pozavršavao neke započete poslove?“ Umirivao me riječima da su svi ostali rezultati odlični i da nema razloga brizi. “Ču’š nema“, nasmijao sam se, “A ako opet padnem kao ono prije dvije godine u Njemačkoj.“ „Dobro, odgovorio ti je doktor, može vam se desiti da osjetite vrtoglavicu, da vam pozli ali s obzirom na opšte stanje vaših krvnih sudova, ne prijeti vam moždani udar. “Svaka stvar pa i čovjek ima svoj vijek trajanja“, završio sam s pričom o sebi. Pitao me za M. i „naredio“ mi da je poljubim umjesto njega, za D. njegovu ljubimicu. U našim godinama vrijeme ubrzava, nije mogao da vjeruje da već sprema diplomski! Još mu je pred očima slika njene glavice i širom otvorenih radoznalih očiju, koje vire kroz otškrinuta vrata dok se odmarao poslije ručka. A od tada je prošlo više od dvadeset godina

Pitao sam ga sjeća li se UZORANE LEDINE? I on je kao i ja bio fasciniran knjigama i čitanjem. Između ostalog, i to je bilo (možda) od presudne važnosti za naše prijateljstvo. Bar za započinjanje prijateljstva. Čitali smo sve što bi nam dopalo šaka i razmjenjivali utiske, kritikovali ili hvalili pojedine knjige i pisce. Ja sam mu dao UZORANU LEDINU. Čitali smo TIHI DON a zajedno smo gledali ruski film snimljen po romanu. Voleli smo Grigorija, puteno maštali i čeznuli za Aksinjom. Dajući mu da čita UZORANU LEDINU, strasno sam mu predstavljao glavnog junaka, želeći da nam on postane uzor. Ni danas poslije toliko vremena ni on ni ja nemamo ništa protiv. Ako apstrahujemo propagandističku notu, ako uzmemo u obzir vrijeme u kojem je roman nastao, okolnosti i ideološko okruženje, UZORANA LEDINA može biti priručnik o moralu i ljudskim vrijednostima. Iako Dostojevski rezignirano veli da: „u apstraktnoj ljubavi prema čovječanstvu, čovjek prije svega voli sebe“, uvijek je bilo i biće ljudi spremnih i sposobnih da sopstvene želje i htijenja podrede tz višem cilju. Iako je današnji cinični svijet sklon da prezrivo potre ili umanji vrijednost takvim pojedincima, svrstavajući ih u religiozne ili ideološke fanatike, takvih ljudi će uvijek biti. Spomenuo sam mu Gandija ali mi se čini da je na kraju potpuno bio prevladan sopstvenom sujetom. Mislim da je u naše vrijeme to Nelson Mandela, ali za koga još danas čovjek može staviti ruku u vatru a da ne pogriješi!? Na sreću, pored svima znanih i širom svijeta poznatih primjera, postoje i tz mali ljudi kojima je moral i ljubav prema bližnjima, prva stvar na koju pomisle kada se probude. On često citira odgovor Dalaj Lame na pitanje „Zašto je toliko zla u današnjem svijetu i današnjem vremenu?“ Dalaj Lama je odgovorio: „Naprotiv, mnogo je više dobra ali se ono na neki način podrazumijeva a zlo je agresivno i destruirajuće, njegove konsekvence su stravične i zato mnogo vidljivije.“

Dragi moj M., priznao mi je poslije više od četrdeset godina da je zaista upalio motor. Podsjetio me. Stric koji me volio čini mi se više od rođene djece, kupio mi je sportski bicikl (tako smo ga tada zvali) i znajući i prateći moje želje i čežnje, mjesec dana kasnije, kupio je i motor koji se ugrađivao na bicikl. Davao sam im ga da ga voze (vožnja biciklom i meni i njemu do dana današnjeg predstavlja izvor ogromnog zadovoljstva), nijesam bio škrtac, događalo se da po dva dana ne sjednem na njega. Našli smo se ispred stadiona i i on mi je zatražio bicikl. Zamolio sam ga da ne palim motor jer imam malo mješavine a poslije podne moram da biciklom obavim nešto za oca. Obećao mi je, „A sada mogu da ti priznam, unaprijed znajući da neću održati riječ. Čim sam zamakao za ugao, kresnuo sam motor i sa uživanjem se provozao do Vezirovog mosta!“ To je dragi moj P..o zaista bilo jače od mene, od zadate riječi, od svijesti da sam te unaprijed slagao.“ U ono doba voziti se na motor-biciklu bilo je i predstavljalo vrhunnac zadovoljstva! „Vjerovatno se i ne sjećaš ovoga ali ja imam potrebu da se „očistim“ pa i najmanjih grijehova. Nasmij se slobodno.“ I jesam i to slatko, bilo mi je i smiješno i raznježio me pamćenjem tako bezazlenog podatka.

Dugo smo razgovarali, jedna stvar je vukla drugu, izvlačila zaturene ali ne i zaboravljene situacije. Skoro da smo istovremeno izgovorili: „Sjećaš li se naše ekskurzije u Dubrovnik 1960 godine? Bio je maj mjesec, Dubrovnik prazan i samo naš. Nas trojica, “Tri musketara“ kako nas i danas zove njegova majka, stanovali smo kod gazdarice čija se kuća nalazila uzbrdo kojih pola kilometra kada se izađe kroz vrata „Od Pila“. Prva stvar koju smo uradili kada smo se odvojili od odjeljenja i našeg malogi energičnog razrednog starješine S.M., bila je da na trafici kupimo kutiju „Vis-a“. Imali smo po četrnaest godina i tu, baš u Dubrovniku je započelo učvršćivanje našeg prijateljstva, koje traje do dana današnjeg.“

Sjeća se svakog detalja, a ja kao da gledam dokumentarni film, ima pamćenje kao slon! Prije dvije godine na autobuskoj stanici u Podgorici, pričao mi je o jednom smiješnom slučaju u koji smo bili umiješani, nijesam mogao da se sjetim, smijao sam se ali sam odmahivao glavom. Rekao je: „E ja moj dobri P..o. pamtim. Kako i zašto mogu da se sjetim i najbeznačajnijih stvari i situacija, ne umijem da objasnim.“

Preksinoć sam ga zvao telefonom, vidio sam ga na Dnevniku i rekao mu da je baš bilo dobro što je on držao govor nad rakom C.L. U svom kratkom govoru je pomenuo izložbu portreta u Umjetničkom paviljonu iznad Ribnice 1961 godine a ja sam se sjetio portreta profesora Pejanovića. „Iako mašinac po struci, dobro si i znalački primijetio da je tada već bio vidljiv ili se mogao naslutiti izuzetan talenat C. L. „Sjećaš li se kako je u dva, tri poteza „skinuo“ Pejkanov lik ?“, citirao je moje riječi.

Sinoć sam ga zvao telefonom ali je spavao, ustvari bio u nekakvom bunilu bolje reći polusnu, zbog stomačnog virusa koji je „zakačio“, tako mi je rekao Mikan, njegov sin. Zvao me i dobio na mobilni telefon ali sam bio na sastanku. Javio mi se dan kasnije. „Dragi moj P..o, znam koliko godina imaš i da te niko osim tvojih sestara, Gara, Mirka i mene ne zove po nadimku iz djetinjstva. Ugledan si naučnik, profesor, otac tri divne kćeri i muž dobre i drage Mile, svuda po svijetu te zovu i znaju pod punim imenom i prezimenom ali znam da se nećeš ljutiti na mene što te i dalje oslovljavam nadimkom.“

O razdvajanju i formiranju posebnih država, rekao sam mu da sam u koroti ali da moramo živjeti onako kako je govorio Iguman Stefan (često, vrlo često ga je citirao njegov pokojni otac!) : “Sve što dođe ja sam mu naredan.“

Na kraju razgovora izrekao je: „Ostaj mi zdravo i veselo, čuvaj se i pazi i mazi, kako to samo ti umiješ, svoje đevojčice.“