DRUGA KNJIGA, u nastajanju

MIRKO

On je jedan od mojih najboljih i najstarijih drugova i prijatelja. Često zna da kaže: „Pamtim kao slon,“ ali pamtim i ja! Pamtim osnovnu školu „Branko Božović“ u Titogradu i VIII f razred u koji smo zajedno išli. Izrastao je preko ljeta, premašivši metar i osamdeset, te ga je naš „razredni“ smjestio u zadnju klupu sa Garom Pavićevićem. Njih dvojica su, uključivši u „sveto trojstvo“ Puca Kažića, postali nerazdvojni prijatelji. Njegova majka ih i danas iako već matore, od milošte zove Tri Musketara. Ja sam u to vrijeme bio plavokos vižljast dječaćić, niži rastom od njega a i skoro godinu dana mlađi. Moji su me upisali u školu sa šest godina. „Da l’ je đavo ili su mađije“ što bi reka’ Vladika Danilo, ali to naše odjeljenje VIII f je bilo izuzetno kompaktno i jedinstveno. Skoro kompletno je prešlo u gimnaziju i to u I f ? Mnogi od nas su nastavili da se druže i viđaju do dana današnjeg. A i kada se ne vidimo dugo pa se sretnemo, kao da se nijesmo nikad ni rastajali. On je po mnogo čemu bio zanimljiv i u tim našim dječačkim i mladićkim danima i godinama. Dvije stvari u vezi s njim su mi se zauvijek urezale u pamćenje. Bio je jedan od najbržih momaka u Titogradu i fantastično je crtao. Kada je trebalo izabrati predstavnika škole koji će trčati na gradskom školskom takmičenju, on je daleko, daleko za sobom ostavio Ponija koji je do tada važio za najbržeg učenika naše škole. Takmičenje, trka na sto metara odvijalo se na stadionu „Budućnosti“ i bilo je (čak i tada!) namješteno. Evo kako je bilo. „Favoriti“ su imali na nogama „sprinterice“, bilo ih je dvojica od kojih je jedan zasigurno trebao da pobijedi. On je je trčao bosonog. Dobro se sjećam kako je na startu „eksplodirao“ i na cilju su mu tz favoriti gledali u leđa. Ali! Trka iako odtrčana, bila je proglašena za nevažeću, više se i ne sjećam iz kog izmišljenog razloga.On je naravno svu svoju snagu iscrpio u prvoj trci te je tako u ponovljenoj, stigao drugi iza jednog od favorita. I favoriti i svi na stadionu su znali da je on najbrži. A što se tiče crtanja, cijelo odjeljenje je uživalo u njegovim crtanijama. Nije bilo stvari, osobe, krajolika, koji on nije mogao savršeno da dočara na papiru bloka broj V. U gimnaziji je za kabinet Istorije na hameru 100x70 nacrtao perom i tušem Akropolj, sjećam ga se jer sam sjedio sa Jovom baš ispod njega, tako vjerno i savršeno da smo svi bili ponosni kao da smo ga mi uradili. Prema malim crno-bijelim fotografijama iz udžbenika, nacrtao je i Sokrata, Perikla...Naša razredna je to pažljivo uramila i njima ukrasila kabinet za Istoriju.

Dvadeset godina od mature slavili smo u Kolašinu, pili smo i drali se misleći da pjevamo, ali je bilo divno i uzbudljivo ponovo vidjeti neke drugarice i drugove koje nijesmo vidjeli toliko dugo godina. Na tridesetpetogodišnjicu od mature on je u Centru za savremenu umjetnost Crne Gore u Podgorici priredio samostalnu izložbu. Ja sam bio na kongresu u Njujorku ali su svi koji su mogli, došli na otvaranje i kasnije otišli u kafanu da obilježe i jedno i drugo. Njegova žena mi je kasnije pričala da je bilo fantastično i da su je svi prihvatili kao da je znaju odvajkada. Bila je oduševljena istinskim drugarstvom i privrženošću, dostojanstvenošću i duhovitošću, obrazovanošću... Ipak sam stigao da vidim njegovu izložbu, vratio sam se iz Njujorka pet dana prije zatvaranja. Iznenadio sam ga jedne večeri kada se već spremao da napusti galeriju. Izljubili smo se i pomno sam razgledao izložbu. Imam od njega dvije slike, jedna je kod Milutina, dao mu je da sam bira a drugu mi je dao prošle godine, došao je u Klinički centar i ne našavši me u ordinaciji, ostavio je Mariji da mi je da. Ja sam ljekar, doktor, ne razumijem se u umjetnost niti se pretvaram da je razumijem ali su mi njegove slike drage. Slika koju mi je poklonio je, rekao sam mu to, čudna i ne znam što da mislim o njoj, sviđa mi se ali je ne razumijem do kraja. Objasnio mi je da je sliku radio „za svoju dušu“ u Gračanici i da je ona mentalna kombinacija zadužbine Kralja Milutina i Zlatnog Paviljona, knjige Jukija Mišime. Možda je jedno od najvažnijih njegovih obilježja to što mnogo, neprekidno čita.

On nije od onih koji te dave i gnjave, volim kada dođe, Marija nam skuva čaj i pričamo, prisjećamo se, pitam ga za planove i pričam mu o mojim. Na samom kraju 2006 godine, doživio je težak infarkt, rekli su mi, zvao sam čim sam saznao, da su ga jedva izvukli. Drži se kao da se to desilo nekom drugom! I to je dobro, psihički je stabilan, nije uplašen, još kad bi uspio da se odrekne cigareta. Sjedio je jednom kod mene kad su nahrupili moji studenti. Rekao sam im doslovce: „Ovo je jedan od mojih najboljih drugova a poslije Lubarde, najveći crnogorski slikar. Pogledajte ga kako je lijep, mlad i zdrav.“ Nasmijao se i odgovorio: „Hajde ono mlad ali zdrav, a infarkt?“ „Miči jadan, rekao sam, pala muva na međeda.“ Ne umijem to da pokažem ali sam se zabrinuo za njegovo zdravlje. Za ruku sam ga odveo do mog prijatelja i kolege M.O. najpoznatijeg našeg kardiologa i Akademika. On ga je „ubacio“ u tz Work Shop u čijem će radu učestvovati najbolji svjetski kardiomikrohirurzi. Na žalost nijesu uspjeli da mu „odpuše“ začepljenu arteriju a on kasnije nije htio da mu ugrade stent. Radi i živi intenzivno, ima ga svuda i na svakom mjestu, stvara i izlaže, a kao vrlo disciplinovana osoba drži se propisane terapije u minut. Očekujem ga ovih dana, znam da mu predstoji šestomjesečna kontrola. I još nešto, sada mi pade na pamet, iako je on već sa šesnaest godina bio visok metar i osamdest pet, ja sam ga ubrzo prerastao i viši sam i danas za nekih sedam centimetara od njega. Zašto sam ovo rekao? A sad sam se sjetio i da smo se skoro takmičili u znanju francuskog jezika! Obojica smo ga znali odlično ali sada sa ove ogromne vremenske distance, svjestan sam da ga je on znao bolje. Ja sam ga učio i učio a on ga je „imao“ u sebi. To se najbolje moglo vidjeti na diktatima, nepogrešivo je pisao svaku izgovorenu riječ a ko zna kako sve mogu da izgledaju i kako se sve pišu francuske riječi i izrazi, biće mu sve jasno.

Zanimljivo mi je što sam se ovoliko raspričao, držim ja predavanja, seminare, prezentacije ali je sve to vezano za struku a ovo....kada ste me pitali da vam ispričam nešto o njemu, iz mene je prosto krenula bujica riječi. Ne mogu sebe da prepoznam.