субота, 29. март 2008.

ŠEZDESET DRUGO PISMO

Mili moj prijatelju Antonio!

Možda vas u prvi mah začudi što vam se obraćam ovako familijarno ali kada vam budem rekao da sam istovremeno onaj „stari“ M. P. i neki, još uvek ne mogu da razaberem do kraja kakav, novi M. P. , uz podatak da se sve događa posle infarkta koji sam preživeo, nadam se da će ako ne prihvatljivije, izgledati razumljivije. Po izlasku iz bolnice, dobio sam divan poklon od pet mojih mladih koleginica, kao neku vrstu zahvalnosti za tekst koji sam im napisao za katalog zajedničke izložbe, veoma zanimljivog i odlično odrađenog projekta. Poklon kojem sam se obradovao su knjige, prve tri knjige/romana Mišela Uelbeka. U prvom romanu EXTENSION DU DOMAINE DE LA LUTE, nailazim na pasus: "Da sam čitav život mogao provesti u čitanju, bio bih sasvim zadovoljan; to sam znao još sa sedam godina." E pa, pošto slučaj ne postoji, dvadesetak dana pre nego sam ovo pročitao, skoro istovetnu rečenicu sam u sebi izgovorio ležeći na odelenju intenzivne nege, treći dan posle infarkta, držeći u desnoj slobodnoj ruci knjigu TRI ČOVEKA U ČAMCU A O PSU DA I NE GOVORIMO, koju mi je pored ostalih donela moja mila J. Antonio dragi, ležeći na leđima prikačen na sve moguće aparate, infuzije, kiseonike, svakih pola sata prekidan vađenjem krvi, merenjem pritiska, uzimanjem kardiograma, opominjan da je preko potrebno da se odmaram i ne naprežem, uspeo sam da pročitam šest knjiga. To sam ja. Ne umem da objasnim drugačije. I pritom sam beskrajno u živao u "prilici" koja mi se pružila da mogu da se posvetim samo knjigama. Možda zvuči suludo, neko bi rekao: svojevrsna odbrana i otklon od faktičkog stanja....kako bilo, ja sam uživao. Pored pomenute divno duhovito ironične i pre svega duboko "ljudske" knjige, koju sam prvi put čitao sa deset godina, uzeo sam je uz protivljenje bibliotekarke: "Još si mali...ništa nećeš shvatiti..!" iz gradske biblioteke u P., pročitao sam po ko zna koji put SLUŽIO SAM ENGLESKOG KRALJA Bohumila Hrabala, dve Murakamijeve knjige, KRAĆU POVEST VREMENA Stivena Hokinga i čak DA VINČIJEV KOD koju mi je na poklon doneo moj drugar R.S.

Uelbek u Drugom delu, odeljak 4 piše : „Stajao sam oslonjen na lavabo oko dvadeset minuta i osećao kako bol postepeno raste.“ Mene je rano ujutro probudio izuzetno jak bol iza grudne kosti i u obe šake. Imao sam osećaj da mi krvnim sudovima šaka protiče užareno rastopljeno olovo. Pored bola, šake su mi bile neverovatno teške! Kada sam pokušao da se uspravim i ustanem iz kreveta, počeo sam, nemam bolji izraz, da se gubim. Snaga je čilela iz mene, curela, nestajala. Delićem svesti bez učešća panike, naredio sam sebi: "Diši, diši duboko." Ali je za to trebalo snage. Polako i uporno sam udisao mililitar po mililitar vazduha paralelno misleći o tome da trebam nekako da dođem do kupatila, do lavaboa, da hladnom vodom pokvasim šake, da rashladim glavu...Koliko je to trajalo, mogu sam da nagađam ali sam svojim upornim disanjem uspeo da se delimično "dozovem sebi" i doteturam do lavaboa. Pustio sam mlaz hladne vode da pljušti preko vena podlaktice, prskao sam lice i potiljak... kada sam shvato da sam uspeo da još "budem ovde", bol u šakama i grudima je bez promene bio i dalje jak i konstantan, znao sam da je infarkt "na delu", uspeo sam da se obučem i siđem u dnevnu sobu i rekao sinu koji je polubudan gledao televiziju: "Zovi Hitnu pomoć." J. koja je premorena jedva uspela da zaspe nisam ni pomislio da budim, što sada među prijateljima i prijateljicama izaziva nevericu, pomalo i zavist, u svakom slučaju za većinu je to neobjašnjiva i neprihvatljiva stvar.

Uelbek nastavlja : „Nikako mi se nije izlazilo iz sobe, odlazilo u bolnicu, i tako to.“ Za razliku od Uelbekovog junaka, ja sam se odvojio od lavaboa, ni meni se nije "odlazilo u bolnicu i tako to" ali sam shvatio da je jedini način da ostanem živ, a to sam želeo, da odmah budem odveden u bolnicu. Nisam bio uplašen, bio sam koncentrisan, racionalan i ljut kao uvek u drastičnim situacijama (a imao sam ih u životu), što mi se to desilo. Uopšte i "baš sada!" Idemo iz početka. Ležeći u koronarnoj inetnzivnoj nezi (u žargonu: "Šok soba"), priključen svim venama, kožom, nosom...na kompjutere koji prate rad srca, disanje, pritisak, dovode kiseonik, infuziju... u nemogućnosti da ustanem zbog bilo koje nužde(!) a morao sam da pijem enormne količine čaja, moja misao broj 1 je bila, kada sam već "pretekao", da što pre izađem iz "predvorja smrti!" Mladi lekar koji je bio dežuran za vreme mog prijema i koji je učestvovao u mom spašavanju, rekao mi je da sam se izvukao "za dlaku". Sutra je kazao, povoda se ne sećam: "Statistika tvrdi da od infarkta umre jedna osoba od deset, ako su na veme prebačeni u bolnicu.... koliko vas ima...jedan, dva, tri...pet...osam...deset!"

Te večeri i pored evidentnog truda i napora sestara i lekara, umrlo je dvoje ljudi, jedna baka i muškarac mojih godina. Sledeću noć, odnosno nekoliko ranojutranjih sati, proveo sam sa mrtvacem (pol ne znam) na dva metra od moje glave. To sam shvatio kada ga je jutarnja smena uvijenog u roze čaršav iznela na krevetu sa točkovima.

Te noći sam pročitao do kraja IGRAJ, IGRAJ, IGRAJ Haruki Murakamija, držeći knjigu iznad glave, koristeći samo desnu ruku jer mi je u Braunilu ne levoj ruci kapalo iz dve uli tri boce. Ah, da! Braunila je igla koju vam zavuku u venu, pričvrste unakrst flasterima i ona postaje vaš sastavni deo. Braunila je kada se ne koristi zatvorena malim poklopcem na šrafljenje a u nju se mogu ugraditi ono što sam ja nazvao skretnice, tako da vam organizam kroz jednu venu može biti snabdevan sa nekoliko različitih supstanci. Dakle, željno sam iščekivao trenutak kada će mi reći: "Danas prelazite na odelenje." To bi pre svega značilo da je najgore prošlo, da mogu da ustanem, da se krećem makar po bolničkom hodniku, da mogu da odem do toaleta! I onda sam na delu dragi Antonio doživeo.... nazvao sam to sindromom ČAROBNOG BREGA! Ali idemo redom. U noći četvrtog dana a posebno posle ponoći, priliv novih, svežih bolesnika je unezverio i nas a bogami i dežurne sestre i dežurnu lekarku, koja mi je još kada je primala dužnost oko osam sati uveče, izgledala previše nervozno, onako kao da je "na nečemu." Počela je s propitivanjem sestara koji su bolesnik ili biolesnica dovoljno oporavljeni da mogu biti premešteni na odelenje, e da bi dobila slobodan krevet za "nove slučajeve." U tim trenucima sindrom ČAROBNOG BREGA stupa na scenu! Deda, kasnije smo ležali u istoj sobi, snažan, izuzetno vitalan, pričalica i sveznalica, pobunio se protiv premeštanja, vičući na sav glas da se ne može tako postupati sa bolesnicima a pre svega sa tako teškim kao što je on. Žaliću se ja.... dugo je do nas dopirao njegov glas.

Odjednom sam uhvatio sebe kako strepim od pomisli da će doći red i na mene, da ću i ja morati da „odem na odelenje!“ Kada mi je oko četiri sata ujutro, prišla lekarka izvinjavajući se što mora da me premesti na odelenje, osetio sam se „odbačenim“! Ja koji sam do juče, više od ičega želeo da izađem, odem iz, kako sam ga nazvao, predvorja smrti! Ljudi se lako „prime“ na bolnicu i bolest i kada su već u bolnici, onda se trude da budu „ozbiljno bolesni“, da budu tretirani kao takvi i kako dolikuje a ne da budu premeštani na tamo nekakvo odelenje! Bolest i njen nosilac bolesnik imaju svoje dostojanstvo koje se mora poštovati i niko pa ni lekari ne smeju ga ni po koju cenu narušavati... Veličanstveni Tomas Man je to doveo do savršenstva u ČAROBNOM BREGU, bez obzira na sve druge i bitne konotacije i nivoe koje knjiga nosi sa sobom.

Bolesnik kome je najlošije i oko koga se „ustrče“ sestre i lekari, kod ostalih bolesnika (pacijenata kako to voli da kaže medicinsko osoblje) izaziva istovremeno poštovanje i određenu dozu zavisti. Bolesnici/pacijenti koji drže do sebe, neće propustiti priliku da po stotinu puta na dan zatraže pomoć, često izmišljajući banalne i providne razloge. Biti najbolesniji u sobi, cilj je koji opravdava svako sredstvo, ma kako ono posmatrano sa strane delovalo detinjasto, čak smešno. Bolnica i bolesnici u najmanju ruku predstavljaju paralelan svet u kojem važe pravila i propisi koji se ne podudaraju sa pravilima izvanbolničkog sveta. Naravno ne govorim o regulama koje svaka bolnička ustanova u svetu, radi svog normalnog funkcionisanja, propisuje. Ne, ovde se radi o svetu bolesnika/pacijenata koji danas predstavlja najmnogoljudniju sektu na svetu sa strogim pravilima koja niko ko nije bolestan , neće niti može saznati!

Moj infarkt (kako to istovremeno zvuči i smešno i strašno) je bio posledica stresa. Nikada a ni u analizama koje su rađene neposredno posle "udara", u mojim arterijama, mojoj krvi nije bilo Holesterola, Triglicerida, šećera.... Dakle, samo Njegovo Veličanstvo STRES! U jednom od prvih pisama odgovarajući vam, pomenuo sam savete lekara o tome kako treba izbegavati stres, pa sam skoro ljut, čini mi se, napisao da stres nije kiša pa rasklopite kišobran i gotova stvar. I nije zaista. Ja sam najveći deo svog slobodnog vremena boravio u prirodi, vozeći bicikl, pešačeći kilometrima, idući na pecanje, baveći se pozivom u kojem je dugovečnost skoro poslovična, imam divnu ženu koju volim i koja voli mene....i?

Stresovi se akumuliraju, slažu jedan preko drugog i čekaju jedan jak koji će ih kao upaljač aktivirati i razneti vas u paramparčad. Već citirani Uelbek u romanu MOGUĆNOST OSTRVA na jednom mestu rezignirano veli: "Ja je sinteza naših poraza;" a ja bih parafrazirajući ga rekao: "Ja/mi smo sinteza naših stresova, kanta u koju se ubacuju i gomilaju stresovi!" Pomenuću i cigarete, doduše preko volje. Od 25. Decembra nisam zapalio ni jednu! Na stranu podatak da sam pušio preko 45 godina, cigarete su mi predstavljale neopisivo zadovoljstvo. Ne dramim okolo, ne kriziram ali često, često mislim na zadovoljstvo koje sam osećao kada bih zapalio cigaretu uz šoljicu kafe ili posle ručka. Ponekad mi se čini da sam i ručavao samo zato što sam znao da ću posle toga popušiti cigaretu. Dobri i pametni Kurt Vonegat na jednom mestu, govoreći o sebi kao pušaču, izriče: "Na jednoj strani žar a na drugoj strani budala." I on i ja smo svesni da je duvan štetan ali.... Ima još jedna stvar koje sam se upravo setio. Naime i vi i ja smo čitali više puta u životu makar letimično u kakvom časopisu, "doživljaj umiranja" ljudi koji su preživeli komu, kliničku smrt...Možda moj "slučaj" me spada u tu grupu ali je zanimljivo, dobro se sećam koliko sam u trenucima dok su me spašavali, želeo da zaspem, da zatvorim oči i utonem u mir. Ta želja je bila toliko jaka, sestre i lekari su imali muke da mi to ne dozvole, da me održe budnog.

I pored bola koji sam osećao, nešto izuzetno prijatno i primamljivo kao da mi je govorilo: "Odmori se...odmori se..." Na sreću, uporne i iskusne sestre i lekari nisu mi dozvolili da odem da se "odmorim." Sutra mi je jedna sestra rekla osmehujući se: "Suviše je rano da odete, sigurno ima još mnogo stvari koje trebate da uradite i saznate."

Hvala im svima.

Hteo sam da završim ovo dugačko pismo ali moram da vam ispričam i ovu zanimljivost. Ležeći u odelenju intenzivne nege komunicirao sam sa oko petnaest sestara iz tri smene i pet ili šest lekara kardiologa. Nekoliko dana kasnije kada sam već bio na odelenju i izlazio u hodnik, svega dve sestre i jedna lekarka su me, tih prvih dana moje "uspravljenosti" prepoznale. U bolnici čovek koji leži nije isto što i čovek koji stoji ili hoda!

Puno vas pozdravljam i želim vam dobro zdravlje, vaš M. P.

Нема коментара: