уторак, 26. фебруар 2008.

PEDESET PETO PISMO

Dobri moj Antonio,

Kažete da je već vreme da prekinem sa izvinjavanjem, da sa zadovoljstvom čitate moja pisma i da se iskreno radujete što se dopisujemo. Hvala vam, potrudiću se da vam više ne dosađujem na taj način.

Evo priče, događaja koji se zbio pre nekoliko dana: Izašao sam sa ženom da prošetamo pored Save i usput smo svratili do prodavnice pseće hrane i opreme da kupimo određenu igračku za našu ljubimicu Chiaru. Chiara je mala Maltezerka i jedno od najpametnijih, najveselijih i najljupkijih stvorenja koje znam! Ali nisam hteo o njoj. Ušavši u radnju pokazali smo prodavačici šta želimo a ona nam se obratila rečima: "Jeste li čuli?" i videvši naše izraze, nastavila: "Umro je Slobodan Milošević." Moja reakcija ali zbilja bez ikakve misli i primisli, bez razmišljanja, dakle, moja reakcija je bila da se prekrstim i na glas izgovorim: "Hvala bogu da ga više nema!" To je izletelo iz mene. Nisam vernik a prekrstio sam se. Nikome ne želim zlo a ponajmanje smrt, moja reakcija je bila eksplozija nagomilanih osećanja, nataloženih za proteklih šesnaest godina. Kada smo izašli iz prodavnice, žena me kritikovala rečima: "Zar nisi video da je potresena, da joj nije prijalo to što si uradio i rekao, moraš da paziš šta govoriš, nisi više dete..." Objasnio sam joj kao i vama sada da je to bila afektivna reakcija a uzroci koji su doveli do nje su i njoj dobro poznati. Ni na kraj pameti mi nije bilo da vređam osećanja prodavačice niti da ulazim u razloge njene žalosti za takvom spodobom! Sve se desilo bez učešća moje volje ali podsvest ne isključujem.

Priznajem, razbacujemo se rečima ne vodeći računa o njihovoj težini niti trenutku u kojem ih izgovaramo i kada nije afekat u pitanju. Savić Radojev Božović-Piper je govorio: "Riječ je i ćuprija i ponor, dobra spaja a pogana razdvaja." Preveo sam vam, shvatićete smisao ali je u originalu snažnije i jezgrovitije.

Već sam vam u jednom od pisama izneo svoj stav o porodici Milošević, naravno da njegova smrt nije ništa promenila u mom mišljenju i stavu. Ledi Mirjana Magbet Marković je verovatno najbolesniji član ove zločinačke udruge. Dovoljno je bilo samo jednom je videti na TV i čuti šta i o čemu priča i govori. Iza čudne maske zrele žene podbulog lica i ponašanja/imitacije devojčice, sa sve "ljupkim" šušketanjem i maženjem u govoru, do plastičnog cveta u gustoj slami kose ofarbane u najgoru moguću crnu boju, mogli ste jasno videti i spoznati morbidan um planera i naručioca monstruoznih ubistava i zločina. Slobodan i Mirjana su bili nerazdvojni od najranije mladosti a on je ceo svoj život proveo radeći sve i svašta (i po njenom nalogu!) samo da bi se to njoj dopalo, da bi u njenim očima porastao bar za milimetar! I jedno i drugo su izgovarali najbezočnije laži i takvi kakvi su bili, čvrsto su verovali u svoje konstrukcije. Živeli su u svojoj realnosti na štetu svih nas. Bolest bi ih na neki način mogla opravdati ali ne i ako se zna da im je jedini cilj u svakom trenutku bio zločin!

Neću više o njima. Voleo bih, da je to moguće, da nisam morao da živim u isto vreme s njima.

Pozdravljam vas i želim vam svako dobro, M.P.

Нема коментара: