понедељак, 25. мај 2009.

MAJSTORI, MAJSTORI...A BOGAMI I PREDUZIMAČI

Verujem da se sećate filma Gorana Markovića: „Majstori, majstori.“

U jednoj od poslednjih scena, pijan nastavnik kojeg igra Aleksandar Berček, maestralno recituje pesmu (mislim) Aleksandra Sekulića MAJSTORI, MAJSTORI. U svom dugom životu skoro da nisam čuo/slušao da neko sa takvom unutarnjom snagom, iz svake pore svog fizičkog i duhovnog bića, izbaci iz sebe pesmu, nadgradi je, da joj neslućene dimenzije...A pesma je jedna od najboljih pesama koje znam. Ako apstrahujemo njegovu Hajdegerovštinu, Berček je kao glumac, ČUDO NEVIĐENO! Ali vratimo se pesmi, majstorima. Pesnik se žali na majstore koji mu rade ovo i ne rade ono, muku muči s njima. Naravno, njegovi majstori su bili Dedinjaši na čelu sa J.B.T. i „krojili“ mu (i nama) život kako su hteli. Neke bitne razlike (osim vlasti koja je u ovom slučaju nebitna) u ponašanju, postupcima, radu i neradu, otaljavanju posla, ošljarenju... između njegovih i mojih/vaših majstora, nema. Preko „veze“ nađeš Preduzimača, on dovede majstore, sprijateljiš se s njima, mladi, vredni, ne staju, znoj curi u potocima s njih, kuvaš im kafe, kupuješ pivo, ispovrneš se do ne prepoznavanja samog sebe, muka te naterala, nisi ih zvao iz hira, a oni, majstori, čim okreneš glavu, fušere, zajebavaju, može im se nije njihovo. Grčiš se da prikupiš lovu, svaki dinar ti je kao Mon Blan a majstori jedva čekaju da izađeš. Kada se vratiš, od silnog krša, kucanja, burgijanja, lupanja, gletovanja, krečenja....ne uspevaš da vidiš, da sagledaš šta su to uradili. Ti ustvari jedva čekaš da odu, da ih se otarasiš, misliš: „Završite to već jednom!“ I to je kvaka! Jedna od mnogobrojnih kojima majstori barataju. Svesni su da bez njih ne možeš a vode se za principom (ko zna kada i kako usađenim u majstorsku dušu i um?) što lošije to bolje. Popizdeli bi da to njima neko radi! Samilosti i sažaljenja u njih nije i nema! Svi smo mi njima isti, zbrzaj, smuvaj i uzmi pare. Tu sada dolazimo do Preduzimača. Preduzimač je notorni parazit koji živi od njihovog rada. Oni su srećni što im nalazi posao a on im plaća dnevnice. Mali deo novca odlazi za materijal (jer on ima „svoje ljude“ kod kojih kupuje ispod cene) a ostatak uzima Preduzimač. Krečenje se radi po ceni od 1,5 Evra po kvadratnom metru a Preduzimač moleru plaća dnevnicu od 20 Evra. Račun je prost: 100m2 X 1,5 Evra = 150 Evra. Majstori umesto da sjebu Preduzimača koji ih izrabljuje, srećni što uopšte imaju posla, sjebu mene/vas. Pogrešno usmerena osveta, razumljiva zbog situacije i zemlje u kojoj živimo ali ide preko moje/vaše grbače. Vrzino kolo u kojem se, okolnostima primorani nalazimo i iz njega izlazimo osiromašeni, jadni i bedni i nezadovoljni urađenim poslom za koji smo dali (za mene/vas) ogromne pare.

Krcat životnim iskustvom, siguran sam da se u dogledno vreme ništa u ovoj oblasti ( a i šire i duže) ništa neće promeniti. Ponoviću reči F. Bacon-a (slikara): „Može se biti optimista i nemati nade.“

четвртак, 21. мај 2009.

IZLOŽBA

26.Maja u 19 časova u Galeriji 107 u Zemunu, otvaram svoju samostalnu izložbu slika, ulja na platnu pod nazivom URBIS. Dobrodošli

среда, 20. мај 2009.

STRES

Kaže mi Jasna da je pročitala, čula na TV.... rezultat skorih istraživanja u kojima se veli da STRES ne predstavlja opasnost po život čoveka kako se to do skora, do juče, mislilo. Ja sam neposredno pre toga na glas izgovorio STRES TIHI UBICA, slogan kojim medicinari godinama opominju pučanstvo na opasnost od stresa. Nas dvoje se trenutno nalazimo u središtu stresnog HURRICANE a ne možemo se požaliti da nam nije bio prisutan u skoro svakom trenutku našeg tridesettrogodišnjeg zajedničkog života. Jedna od najvažnijih ako ne i glavni uzrok mog infarkta je bila eksplozija nagomilanih stresova. „Pišući“ Tabukiju, u jednom od pisama sam rekao „da stres nije kiša, pa otvorite kišobran i gotova stvar.“ Nastavio sam: „stresovi se slažu jedan na drugog sve do inicijalnog koji kao udarena kapisla učini da akumulirana masa (stresova) eksplodira.“ Umire se i ne umire od stresa kao uzroka. Znači: „mož’ da bidne ali ne mora da znači.“

Međutim ovo sa „najnovijim“ istraživanjima koja su pokazala da stres može da bude čak i pozitivan, podsetilo me na davnašnju priču o puteru. Ukratko: Pre skoro četrdeset godina digla se velika frka o štetnosti putera/butera/maslaca po zdravlje ljudi. I tada su naučna istraživanja (američka a čija bi bila?!) dokazivala da konzumiranje putera uzrokuje začepljenje krvnih sudova i neposredno dovodi do infarkta ili moždanog udara. U to doba cigarete niko nije ni pomišljao da pominje kao štetne po zdravlje. Dobro se sećam velike reklame za KENT na Igumanovoj Palati šezdesetih godina i reklama za isti na državnoj (tada jedinoj) televiziji. Kvaka je bila da se zaustavi i spreči ogromna proizvodnja i distribucija holandskog putera (najboljeg kvaliteta) na američko tržište. Prost primer: holandski od kravljeg mleka napravljen puter ili američki puter od kikirikija. Pa jeb’o te, taj kikiriki puter zapinje u grlu, lepi se za nepca, ne mo’š ga progutati! A šta se dešava kada dospe do krvnih sudova, a? Udare ameri to na velika zvona, prestane svet da kupuje holandski puter i holanđani šta će, pobacaju grdne količine putera u more. Vrate se lalama, ponekoj vetrenjači i relativno maloj proizvodnji sireva i cigara. I prođe tridesetak godina, čitam: puj pike ne važi, opet naučna istraživanja, puter se proglašava za izuzetno zdrav i ljudskom organizmu potreban i neophodan proizvod.

Moja majka nikada u svom osamdesetdvogodišnjem životu nije probala (ni liznula!) ulje ili kako se to nekada zvalo, zejtin. Sve što sprema, sprema na svinjskoj masti. A kod lekara je poslednji put bila kada je rađala mog mlađeg brata, dakle pre 61 godinu! Ostarila je, smanjila se i malo pogrbila ali je rumenih obraza i „čiste“ glave. A i povodom štetnosti masti po ktvne sudove bivalo je naučnih podupiranja i preporuka da se koristi samo ulje od kukuruznih ili suncokretovih klica.

Generalizacija je uvek u osnovi pogrešna. Ljudi su preživeli ratne strahote, klanja i streljanja, ku’š većeg stresa?! i ostali živi i zdravi. Tako su sazdani, psihički i fiziološki. Ja pripadam onoj grupi ili populaciji kojoj stres pričinjava tegobe, ruinira ih i ne retko ubija. Često možete čuti: „Šta smo sve preživeli (poslednjih dvadesetak godina), dobro da smo još živi.“ Pa i nismo. I bez pomoći Statistike svako od nas je poznavao, družio se ili su mu bili rodbina, gomilu ljudi, žena, dece i muškaraca, kojih više nema među nama. Umrli su. Većina od posledica stresa/stresova. Da li dalje razglabati o stresu? Ne! Kako rekoh: „Budućnost postaje poznata tek kada prođe, kada postane prošlost.“

петак, 15. мај 2009.

NIRVANA, TABULA RASA, BLEJANJE

Čist um. Necu se ovde i sada baviti „Kritikom čistog uma“, ostavljam to po strani ili za drugi neki put. Dakle, čist um! NIRVANA podrazumeva, uz dugotrajno, posvećeno, uporno i predano vlastito mentalno, fizičko i fiziološko učešće, dostizanje potpunog pročišćenja, očišćenja, ispražnjenja uma. Zvuči rogobatno, odbijajuće, ali ako se shvati da je suština u stapanju sa kosmičkom večnošću, smisao postaje jasan. Često sam šaleći se znao da poredim Budu sa Svetim Avgustinom. I jedan i drugi su živeli punim tz svetovnim životom, Buda je bio oženjen i otac a Sveti Avgustin je kao rimski patricije, zajedno sa svojom majkom priređivao orgije, prepuštao im se i uživao u njima. A ondak! Obrnuli ćurak naopako. Da li im je bio pun k.... svega, da li više nisu mogli da „očima“ vide svoje bližnje i daljne, kako bilo, obojica su „pukli“ i otpelali se na dijametralno suprotni pol. Sve bi to bilo lako shvatiti i prihvatiti da se nisu „latili“, svaki na svoj način sređivanja božansko - kosmičkih poslova. Ne želim da prepričavam Budina dostignuća i postignuća, niti spiskove zapovesti, pravila i regule Svetog Avgustina ali se moram osvrnuti na uticaj koji su svojim „radom“ ova dvojica ostavili svetu u nasleđe. Ako izuzmemo uzdržavanje od seksualnih odnosa i još nekoliko manje važnih pravila dirigovanih vremenom u kojem su nastala ili su plod ličnih opredelenja, Budino učenje je i danas prihvatljivo. Vekovi su ga naravno modifikovali, narodi ili određene grupe prilagođavali svojom uzusima ali je suština u biti ostala netaknuta: „dostići večno blaženstvo.“ „Ako zgaziš mrava, biće potrebno deset hiljada godina (i bezbroj reinkarnacija) da „otplatiš“ svoj greh. Šta je ovo ako ne Hristovo:“Ljubi bližnjeg svoga...“ Ipak, to bi nas odvelo u analizu kompilacija i uzimanja, pozajmljivanja iz drugih religija stavova, mišljenja, pravila koja odgovaraju religiji koju stvaramo, započinjemo.

Sveti Avgustin je „prosvetlivši se“ takođe započeo uporan i celoživotni „rad“ na očišćenju uma. Za razliku od Bude koji je zagovarao meditaciju, Sveti Avgustin je svoje pročišćenje koncipirao na zagađivanju ljudskog/hrišćanskog uma. Molim!? Zagađivanju uma!? Čitajte Svetog Avgustina i vrlo brzo ćete shvatiti da se njegov način pročišćenja zasniva na uvođenju PRVOBITNOG GREHA u osnov ljudskog postojanja i bitisanja na ovozemaljskom šaru. Preobraćenici su „veći katolici od Pape!“ Rođenjem, dolaskom na svet, dobijamo u nasleđe greh našeg praoca i pramajke. Grešni se rađamo! Tvrdo i isključivo. Kao začin dodajem Joyce-a: "Supruga i družica Adama Kadmona: Hava, gola Eva. Nije imala pupka. pogledaj. Neokaljano krilo, nadutonabreklo, štit od napeta pergamenta, ne, bijelo nagomilana pšenica, istočna i besmrtna, u sve vijeke vjekova. UTROBA GRIJEHA." Pa opet Joyce, ULIKS druga knjiga: ".....dok je ona druga naša pramajka (Eva) s kojom smo povezani beskonačno dugim pupčanicama sve nas sjeme naše rod i porod naš prodala za pišljivu jednu jabuku." A šta je prvobitni greh? Bog Otac, Kreator, savršeno mirno i staloženo posmatra kako Đavo preodeven u šarenu, lepu i pametnu zmiju, uspeva da nagovori Evu i Adama da pojedu plod (jabuku, paradajz...) sa drveta Poznanja. A kolizija? Šta je izgovorio Svemogući stvorivši životinje? Plodite se i množite! Sledi pitanje: zašto je Adamu stvorio drugaricu, ženu, Evu? I onda naivno, okusivši plod, shvataju da su goli/nagi! Ma šta mi napriča. Eva do tog trenutka nije „videla“ Adamov visuljak niti je Adam „video“ njenu ribicu. Da nije bilo Đavola nikada ne bi shvatili da su kompatibilni i da je logično da se Adamov visuljak nađe u Evinoj ribici. A pored i oko njih hiljade i milioni životinja koji se plode i množe. Crkvi je kao instituciji i ideološkom gigantu koji evo traje 2000 godina, naravno odgovarala Avgustinova koncepcija.

Došla joj je kao kec na deset. Inkviziciju da i ne pominjemo. E to je zagađivanje uma, pranje mozga. Uvek, u svakom trenutku, svuda i na svakom mestu, čovek, muškarac, žena, hršćani, žive i delaju uma očišćenog i ispražnjenog od svega osim jednog jedinog podatka da su grešni! Mizantropski i nacistički! „Kada sam se već rodio grešan, de da svojoj sestri Lukreciji napravim dete“, odluči Cezar Bordžija. Otac mu Aleksandar, Papa i Božji namesnik na zemlji, naslednik trona Svetog Petra, bio je bludnik da mu nema ravna u Istoriji. I on je pored bezbrojnih žena koje su se smenjivale u njegovoj postelji, takođe uspeo da se nasladi čarima rođene ćerke. Quod licet Iovi, non licet bovi.

Sveti Avgustin je svojim bulažnjenjem o grehu sa kojim se rađamo uz svesrdnu pomoć Crkve kojoj je pripadao, na bezdušan način OČISTIO umove generacija i generacija.

Poreklo TABULA RASA je u jednom mestu Aristotelovog dela „O duši“, III / 4.

Izraz se najčešće upotrebljavao da bi se označilo da ljudska duša nema nikakvih urođenih ideja, predstava. Ergo, čovek se rađa kao da je već u Nirvani. Možda je ovo Sofizam ali se neminovno nameće kao zaključak. Ništa od toga! U našim genima su sadržane sve ideje, predstave, sav duh i mentalije naših predaka, o bezmernom Kosmosu čiji smo deo, nije potrebno ni govoriti. Buda je bio svestan ove činjenice i zato je insistirao na meditaciji kao jednom od načina za očišćenje uma od svih ideja, misli i primisli. Neosporno je da mi od rođenja učimo i saznajemo ali je besmisleno (danas i sada) tvrditi da se dete rađa lišeno bilo kakvih ideja i predstava. Svaka čast i čest Aristotelu i njegovim sledbenicima, moralo se početi od nečega. Evolucija ljudskog uma je dovela do novih i preciznijih saznanja nego što ih je nudila Tabula rasa.

I na kraju BLEJANJE. Izraz je novijeg datuma i u jednom delu se poklapa sa našim nekadašnjim gluvarenjem. Ali Blejanje sadrži i drugi mnogo bitniji segment. Blejač se u pojedinim trenucima potpuno obuzet Blejanjem, nalazi na pragu Nirvane ili Tabula rasa. Ulovite priliku i pogledajte oči Blejača kada je sam. Videćete prazninu, ništavilo, neprisutnost bilo čega. Iako sam još kao dete odlučio da celog života „ofucavam“ svoj um, neprekidno ga „filujući“ idejama, predstavama, zamislima, podacima, nekoliko puta mi se desilo da se bukvalno Zablejim. Mantrom koju godinama pred spavanje izgovaram u sebi, nikada nisam uspeo da postignem to stanje u kojem sam potpuno praznog uma! Kako je dolazilo do toga, zašto, iz kojeg razloga, ne umem da objasnim. Logiku odbacujem jer se držim reči onog umnog Francuza (pronađite na kojeg mislim) :

„Logika odana sluškinja, nudi lažna rešenja.“ Ne verujem da sam usamljen.

уторак, 12. мај 2009.

JELENA TRAJKOVIĆ

Izložbe/Projekat: „Upotreba čoveka“

1977 godine Aleksandar Tišma je dobio NIN-ovu nagradu za roman UPOTREBA ČOVEKA. Svesno/nesvesno/podsvesno, Jelena je svoj Projekat nazvala istim imenom. Ako apstrahujemo prethodno izrečeno, Jelena je na raspolaganju imala JUČE, DANAS i SUTRA, ili PROŠLOST, SADAŠNJOST i BUDUĆNOST kao bezmerno polje za pronalaženje i istraživanje UPOTREBE ČOVEKA.

Ne želeći da se rasplinjavam i pominjem eklatantne primere upotrebe i manipulacije čovekom, nastavljam o Jeleninom Projektu. Lucidno i kao sastavni i nerazdvojni deo Projekta, Jelena ostvaruje interakciju između umetnice/sebe i publike. Pre nego nastavim moram da pomenem da Projekat ima svoje trajanje, koje se proteže od dve prošlogodišnje izložbe u Maloj Galeriji ULUPUDS-a i BLOK galeriji N. Beograd, do sadašnjih u Galeriji „Zadužbine Ilije M. Kolarca i Galeriji FLU. Dakle, Jelena se nije zadovoljila samo izlaganjem svojih radova već je još prošle godine, dobro znajući šta hoće i šta želi, planirajući ove sadašnje izložbe, „uposlila“ publiku, ne dozvolivši joj da bude puki posmatrač/konsument, provocirala je, izazivala i zahtevala povratnu reakciju, mišljenja, i kako sama kaže: ličnu percepciju svakog posmatrača pojedinačno. Kao neodvojivi deo izložbe, publici je ponudila upitnik sa vrlo određenim pitanjima koja su se ticala teme koju je obrađivala. Prošlogodišnji odgovori publike sada su predstavljeni u vidu digitalnih zapisa na novim slikama ali na zidovima i izlozima Galerija. Jelena, umetnica, je ostvarivši akciju i reakciju, interakciju, bila na mnogo načina isprovocirana da u koncipiranju i razradi sadašnjeg Projekta/Izložbi, iskoristi i mišljenja i stavove publike, koji su joj ukazali na neke nove puteve i poimanja teme UPOTREBA ČOVEKA. Nekoliko puta sam bio prisutan dok je Jelena na Lap topu precizno radila ljudsku figuru u sedećem položaju ili u Start poziciji. Objašnjavala mi je svoju ideju/ideje i meni je to zvučalo i izgledalo zanimljivo.

Kada sam otišao na njenu Magistarsku izložbu u galeriji FLU, bio sam zadovoljan! Jelena je prevazišla moja očekivanja. Priča i razgovor su jedno a precizno i konsekventno realizovanje zamišljenog i izvedenog, zaokruženog Projekta, u potpunosti druga stvar. Umetnica Jelena Trajković je svojim Projektom UPOTREBA ČOVEKA pokazala da bavljenje umetnošću, pored

talenta, podrazumeva, tačnije zahteva od umetnika/umetnice, beskrajnu radoznalost, razmišljanje i koncipiranje, iz svih „uglova“ sagledavanje, maksimalno korišćenje uma i sposobnost primanja i prihvatanja stavova sa „strane“, od drugih, koji se mogu uz mentalnu obradu i prilagođavanje sopstvenom kodu, iskoristiti i inkorporirati u rad, Projekat.

Završiću parafrazirajući reči iz narodne priče „Tamni Vilajet“: „Ko nije video Jelenine izložbe, žaliće a žaliće i onaj koji je video“. Žaliće što možda nije pomnije, koncentisanije „ušao“ u Jelenin svet, koji je u suštini naš jedan i jedini svet.

Beograd, 12. Maj 2009

петак, 8. мај 2009.

U SE I U SVOJE KLJUSE

Svesno sam izabrao ovaj i ovakav način sopstvenog životnog i umetničkog puta. Znao sam i nisam u potpunost znao koliko je težak put kroz ovdašnje žilavo i skoro neprolazno trnje. Pre više od trideset godina, Steva (Stevan Knežević) me je, došavši u atelje i videvši sliku na štafelaju, upitao za koju je izložbu spremam. Rekao sam mu, mislim da je u pitanju bio Oktobarski salon. Slika ti je odlična, pomerio si granice poimanja i korišćenja boja u predstavljanju ljudske figure, kompozicija je drugačija od svih na koje sam navikao, izgleda kao isečak iz filmskog kadra a suprotstavljanje žutog Jasninog i tvog ljubičastog lica, prelazi već u oblast Psihologije. Dugo se zadržao ispred slike i dalje je hvaleći i pronalazeći na i u njoj čak i neke detalje kojih nisam bio svestan. Kada smo seli da popijemo piće, pitao me je da li sam nekog od članova žirija koji će birati slike za izlaganje, pozvao na piće, na večeru... Ja čak i ne znam ko je u žiriju, odgovorio sam mu. To što ne znaš ko je u žiriju je znak da ne znaš i nisi svestan u kakvoj zemlji živiš, odgovorio mi je Steva. I najvrednije delo će ostati neviđeno ako umetnik nije spreman da se "uklani", da po cenu gaženja sopstvenog dostojanstva "puzi i lazi" pred onima koji "kroje" ovdašnju umetničku stvarnost. Ako to ne shvatiš ili ne prihvatiš, grčićeš se i mučićeš se godinama u potpunoj izolaciji i neizvesnosti, sklanjaće te i marginalizovati to što radiš ili te neće uopšte pominjati kao da ne postojiš. Mentalno skrojen tako kako sam skrojen, odabrao sam put, ne Per aspera ad astra, jer ne čeznem za zvezdama, nego Đurino: "....idem trnju da se vrnem." Odbijanja i ignorisanja mog rada, mog slikarstva, moje umetnosti, ranjavala su me, bivao sam nesrećan i tužan ali uvek uveren da je to što radim dobro i kvalitetno, da ga neprekidno nadgrađujem i razvijam. Prošle su silne godine a moje slikarstvo je i pored svega uspelo da se izbori za sopstveno mesto na umetničkoj sceni. I dalje ne "postojim" za većinu medija i likovnih kritičara i kuratora koji favorizuju svoje "pulene" ali se nađe tu i tamo po neki nezavisan um koji s vremena na vreme s pažnjom, udubljivanjem i prepoznavanjem, napiše afirmativan tekst o mom radu. U godinama sam kada mi je sve to postalo nevažno, slikam zato što je to moj život, što je to suštinski deo mene bez kojeg se ne bih mogao zamisliti. Ipak! Nikada kraja ignorisanju! Pre dva meseca sam se obratio Ministarstvu kulture, kabinetu Ministra kulture Republike Srbije, Gradskom Sekretarijatu za kulturu grada Beograda da me podrže i pomognu moje učešće na izuzetno važnoj i prestižnoj svetskoj izložbi na koju sam pozvan imenom i prezimenom od samog direktora izložbe. Da sam se obratio zidu (čak i nemalterisanom), ubeđen sam da bi mi za ova dva meseca odgovorio. Vrle kulturne institucije ove vrle tranzicione zemlje naravno, nisu našle za shodno da me makar pljunu, o bilo kakvom odgovoru nema ni reči. Živi i zdravi bili polutani i kvazi umetnici i njihovi patroni polutani i kvazi kulturni poslenici, sadašnjost je njihova!

среда, 6. мај 2009.

UMRETI U ČIZMAMA

Ovaj izraz pamtim još od najranijeg detinjstva a potiče iz mnogobrojnih tz kaubojskih filmova. Da li ga je izgovarao moj tadašnji ljubimac Gari Kuper, Džon Vejn ili kasnije Li Marvin, Kris Kristofersen, Džejms Koburn, Stiv Mek Kvin... nevažno je. Njegovu suštinu sam kao dečak maglovito nazirao a danas mi je sasvim jasna. Pa šta ja drugo činim nego upravo to! Mahnito, uživajući ( i ne uživajući zbog dešavanja koja me pogađaju i ometaju ali su van moje kontrole) slikam, slikam, slikam....Moja subjektivna odluka (a kakva bi drugo u mom slučaju i mogla da bude?) je da poživim do svoje 96 godine. Umrećum naravno ne u čizmama (mada ni to nije nemoguće jer se godinama ne „izvlačim“ iz kaubojskih čizama), već slikajući, što je u biti ista stvar.

Pored činjenice da izraz podrazumeva da se do smrti ostane „uspravan“ i dostojanstven, izraz takođe u sebi nosi želju i potrebu da se ostane veran sebi, dosledan najdubljim porivima koji sačinjavaju najtačniji i najbitniji deo mog/tvog/njegovog/njenog sopstva.

петак, 1. мај 2009.

BUREK FOREWER

28.Aprila od 8 do 9 sati uveče slušao sam Burekovu emisiju po gornjim naslovom na mađarskom radiju, posvećenu jubilarnom rođendanu mog šure Bojana Budimca. Sahat koliko traje emisija nije dovoljno vremena za mog dragog Bojusa. Iako sam sa zadovoljstvom i pažnjom slušao Bojana i njegovog benevolentnog drugara Bureka, Bojanov izbor pesama, pratio komentare i sam komentarisao, mislim da bi Bojanu najviše odgovarala jedna celodnevna emisija, 24 sata priče. Razlozi su mnogobrojni! Proživeo je od najranijeg detinjstva izuzetno zanimljiv život, živi ga i sada, obrazovan je, radoznao, skoro da nema oblasti u kojoj se on ne kreće kao riba u vodi, prati sva relevantna zbivanja od Turske gde živi, do sveukupnog belog sveta, kontaktira i sarađuje sa eminentnim sagovornicima, istovremeno se baveći i tz svakodnevnim, malim, ljudskim temama, životinjama, biljkama.... Ipak, moj utisak je da je bolji kada piše a ovo moje mišljenje potvrđuje bezbroj njegovih vernih čitalaca i njihovi komentari. Možda prenagljujem, slušaću sledeće emisije BUREK FOREWER koju zajedno vode on i Burek, pa ću možda promeniti ovaj sud. Emisija od 28.Aprila je bila posvećena njegovom rođendanu, a u takvim slučajevima, čovek se raspilavi i ima želju da do sitnih creva objasni pojedine segmente svog života. Kako bilo, uživao sam. Beograd, 1.Maj 2009