четвртак, 24. децембар 2009.

IMA JEDNA...

„krčma u planini“, autor pesme koja je u međuvremenu postala opšte prihvaćena, postala tz narodna pesma, nastavljajući je, eksplicitno tvrdi da: „vide joj se svjetla dole u dolini“. Ime/naziv planine (gore) i doline (dole) ostaju nam nepoznati iz razloga što autor očigledno ne želi da se bavi topografijom. Iz nastavka će se shvatiti da je to sasvim druga priča, teška i tužna, Dert na delu. Ali idemo po redu. „Ko po krčmi šeće“, peva autor, „i plećima kreće“ a ja moram (to je jače od mene!) dodati: da su samo pleća u pitanju, ni po jada, kretala je ona i svojim bujnim grudima/sisama i velikom divnom guzom ili (u narodu omiljenim izrazom za taj deo ženskog tela) dupetom. Iako shvatamo da se radi o ženi/devojci, autor u sledećem stihu i to razrešava: „To je ljepa Mara kći starog krčmara“. Pored već značajnih datih informacija, mogli bismo postaviti niz pitanja, poput: „ Krčma je (gore) u planini, kako, na koji način on, autor, dole u dolini vidi ko po krčmi šeće i plećima kreće“? Ili, da li je autor u krčmi u planini (koju je prvo gledao „dole u dolini) te sedeći i pijući pogledom prati kretanje pleća i svih ostalih delova tela ljepe Mare? Poslenici elektrodistribucije bili bi zaintrigirani „svjetlima“. Da li se Krčma ne vidi po danu i jarkome suncu, da li je noć jedina mogućnost da se (gore u planini) samo po svjetlima, vidi Krčma? Da li je Krčma okružena gustom šumom, zapitali bi se studenti Šumarskog fakulteta, te je to razlog zbog kojeg se samo noću po svjetlima može videti. Pitanja je bezbroj ali istina je na drugoj strani. Autor poetski, uvodeći u pesmu i planinu i dolinu, gradi priču o Krčmi i ljepoj Mari. To je ljubavna pesma par exelance. Neimenovane, planina i dolina „in the middle of the nowhere“ predstavljaju samo okvir/ram za za smeštanje/lokaciju Krčme a nadasve ljepe Mare. Iz nastavka pesme shvatamo da autor „okapava“ u Krčmi, opija se „kao klen“, prateći svaki pokret Marinih pleća, sisa i dupeta, ne nalazeći u sebi snage da joj uputi i jednu suvislu rečenicu a kamo li da joj izjavi ljubav. Stih „Bona Maro ja zbog tebe pijem“, potvrda je autorove alkoholičarsko/mentalne impotentnosti i kod ovisnika notornog prebacivanja razloga svoje utonulosti u porok, na drugoga, u ovom slučaju na ljepu Maru. Ovo već spada u domen psiholečilišta u Palmotićevoj. Zanimljivo je međutim, iako nema preciznih podataka o vremenu koje je autor proveo posmatrajući „dole u dolini“ Krčmu sa sve svjetlima (gore) u planini ili vremenu koje je proveo u Krčmi opijajući se („...ja zbog tebe pijem“.) i prateći kretanje Marinih pleća, zanimljivo je dakle, ako je „Mara kći starog krčmara“, pa pod pretpostavkom da je stari krčmar Maru dobio u četrdesetoj godini a u trenutku dok autor peva svoju pesmu ima devedeset godina, onda Mara nema ispod pedeset! Mara je zasigurno počela da radi, služi goste u krčmi još kao devojčurak. Zašto je autor protraćio tolike godine prateći kretanje Marinih pleća, obeznanjujući se od metil alkohola? Zaključak: Mara autoru/ovisniku služi samo kao opravdanje pred samim sobom a to opravdanje želi i nama da naturi, nepotrebno optužujući Maru, s kojom osim naručivanja pića verovatno nije razmenio ni jednu rečenicu. P.S. Postoji i MOŽDA. Možda bi se Mara i udala za njega (autora) da je zaprosio? Možda bi on (autor) prestao da pije posle njenog pristanka i preuzeo životne odgovornosti? Možda bi se Mara samo nasmejala i odmahnula rukom, naviknuta na svakojaka muška dobacivanja? Možda bi ga oterala u P.M.? Možda se u međuvremenu dok je autor pratio kretanje njenih pleća, udala i rodila dva sina i tri kćeri? Sigurno je samo jedno, autor je notorni nelečeni alkoholičar koji svoju zavisnost pesmom svaljuje na nejaka ženska pleća. Ergo, pogledajmo se pre nego što bilo koga optužimo za svoje nedostatke, mane, nesposobnosti.... P.S. 2 Prethodno sam napisao u želji da pokažem/dokažem da se pored eseja o Prustu, Džojsu, mogu pisati i eseji o ordinarnim životnim situacijama.

субота, 19. децембар 2009.

U ZEMLJI ČUDA ANICE VUČETIĆ

Tripartitna, ja bih rekao troslojna, višeslojna video instalacija „Putovanje“, „Sanjam“, „Sekund i po“, Anice Vučetić u Prodajnoj Galeriji Beograd je vanserijska izložba. Rekoh izložba ali je to mnogo, mnogo više od onoga što podrazumevamo pod imenom izložba. Deskripcija je suvišna ako otkrilivši crnu zavesu uđete u mračnu/neosvetljenu Galeriju i stanete pred monitore. Ne želim da odvajam radove ma kako me čak i Anica shvatila, oni su po meni jedan jedinstven koherentan rad, delo koje svojom višeslojnošću budi prezir prema našem svakodnevnom prolaženju i nezainteresovanom nevidenju tz ordinarnih stvari i situacija koje se, pokazuje nam Anica, mogu videti/gledati/posmatrati/samoposmatrati/sagledati i sagledavati na beskrajno mnogo načina, što bi rekli Monty Payton-ovci: „And now something different“. Prizori zaboravljenog „noćnog“ mora, svetlucavih talasa, svetala na zaboravljenom rtu, kišnim kapljicama zasutim prozorima, kroz koje vidimo kako promiču nejasne konture drveća, pejsaža, nepoznatih a istovremeno mutno poznatih, više puta viđenih, doživljenih na bezbrojnim putovanjima, pločice javnog(?) kupatila, svetlost koja kroz oktagonalni (?) prozor na kupoli, dozvoljavaju i ne dozvoljavaju naš ulazak u Anicine snove, „nemoguće (?) lebdenje u prostoru svoje sobe“..... Anica i ovog puta uspeva u istraživanju sopstvene energije, imaginacije, traganju, po ko zna koji put, i otkrivanju svog duhovnog središta. Put je to kojim će ona po sili unutarnjih zahtevnih poriva, još dugo ići, nezadovoljna dostignutim. Shvatajući svoj rad/radove kao pustolovinu, i dalje će tragati za samospoznajom (koja sobom donosi i spoznaju sveta oko nje), neminovna iskušenja je neće sprečiti da ide ka inicijaciji, ma šta ona bila ili kako je Anica vidi ili zamišlja. Putuj draga Anči, sanjaj, lebdi, hrli ka Kosmosu iako si deo njega, rastvaraj njegove bezbrojne zavese i preskači prepreke koje pred tebe postavlja.

уторак, 1. децембар 2009.

KAKO SAM POSTAO AUTONOMAŠ Idite u Novi Sad i obratite se prvoj osobi na koju naiđete bilo kakvim pitanjem. Ono što je nezamislivo ili veoma retko, u tragovima što bi rekli hemičari, u Beogradu ili ostatku Srbije, moguće je u Novom Sadu. Ta osoba će vam na najljubazniji način pomoći ili će vam ljubazno objasniti gde i kako ili kome je potrebno da se obratite. Ma šta trabunjali ovdašnji političari o Vojvođanima, ma koliko se posle ratova (koje Srbija nije vodila) u nju (Vojvodinu) slilo i ulilo izbeglica i ostalih dođoša, ništa i niko nije uspeo da pokvari i zamuti iskonsku civilizovanost i kulturu ponašanja ovih divnih ljudi. Pametni dođoši (a nije ih malo) se nisu asimilovali ali su prihvatili način i manire ponašanja svojih domaćina. Volim što živim u Beogradu, volim mnoge ljude (prvenstveno žene) i mesta, kafiće, kafane (one retke koje su opstale) u njemu ali! Iako se stanje popravlja, iako je Beograd proglašen za grad No1 za zabavu i provod, većina ljudi ne voli svoj grad. To se najočiglednije vidi u prljavštini i otpacima koji su mal’ te ne zatrpali prestoni grad. Odnos prema bližnjem a posebice prema nepoznatom, je katastrofalan. Seže do ubistva. Osmeh je u Beogradu tako retka stvar kao da je Endorfin hirurškim putem odstranjen iz njegovih žitelja. Svuda i na svakom mestu srećete namrgođena lica, škrgutanje zubima, zakrvavljene oči i poglede, da vas strah uhvati. Haj’mo malo o administraciji, šalterima na prvom mestu. Posle čekanja u nezamislivo dugim redovima, stižete pred šalter, pošte, banke, opštine, policije, suda.... i? Preko puta vas iza šaltera, nalazi se osoba (pol nebitan) koja vas apriori mrzi, mrzi posao koji obavlja (retki izuzeci potvrđuju pravilo) a silna je i nadmoćna jer ste vi došli kod nje da tražite ovo ili ono. Obraća vam se kao nižem biću, insektu, nervozna je i jedva čeka da vam vidi leđa. Ono „mi smo tu zbog vas, mi služimo i olakšavamo život narodu“ je šuplja floskula kojom se pred izbore sakupljaju poeni od beslovesnih birača. A populus ponizan do ljigavosti, nesrećan i zauvek ponižen, prima to kao nešto normalno, kao „pa ne mož’ drukčije da bidne, vlast je to.“ E zato sam od prošlog meseca (Novembra 2009) postao iskreni AUTONOMAŠ. Sticajem okolnosti a moj život je sav sačinjen od sticaja najneverovatnijih okolnosti, skoro ceo prošli mesec sam proveo u Novom Sadu. Idući peške, što zbog zdravlja, što zbog činjenice da su mi posle Beograda, udaljenosti u Novom Sadu kraće od uobičajenih šetnji pored Save, radi posla koji se nije mogao odložiti, obilazio sam razne institucije: Zavod za zdravstveno i invalidsko osiguranje (dva puta), Katastarsku upravu (dva puta), Upravu prihoda (tri ili četiri puta, jer je službenica koja je trebala da mi „uradi posao“ bila na godišnjem odmoru), Glavnu Poštu i Poštu iza Limanske pijace (nekoliko puta), Ispostavu Opštinske uprave na Limanu (tri puta), Sud (najmanje dva puta), Upravu za socijalna pitanja (dva, tri puta), Gerontološki centar.... i pazite sad! Svi su se prema meni odnosili nepojmljivo ljubazno i predusretljivo. Reč je, ako nekome još nije jasno, o službenicama i službenicima državnih ustanova! O Dio! Niko od njih nije pokazao ni trun nervoze, službenica u Glavnoj Pošti mi je čak popunila jednu uplatnicu dok sam ja popunjavao drugu, zbog moje greške napravljene usled stresa i umora. Niko od ljudi u redu koji je vijugao poštom usmeren plavim trakama sa obe strane, nije protestvovao, nije dobacivao, nije čak pokazivao nestrpljenje. Jel’da se može i tako! Čovek se oseća čovekom, poštuje se njegovo dostojanstvo. AUTONOMAŠ sam postao pre svega zbog prethodno pomenutih ljudi, žena i muškaraca, službenica i službenika državnih ustanova, zbog njihove ljubaznosti, predusretljivosti i predanosti poslu koji obavljaju, ali i svih drugih koje sam godinama sretao i sa njima komunicirao na pijaci, ulici, kafićima, trgovinama i prodavnicama, autobusima.... Ne „lakiram“ stvarnost, vojvođansku, novosadsku, iznosim svoje iskustvo. Kam’ te lepe sreće da se to kao neki pozitivan virus prenese na Beograd i Srbiju. Uzalud se nadam! Kao da je neki veliki POVODANJ (Ivo Andrić) još nekada davno a to se nastavlja do dana današnjeg, noseći sve pred sobom, svom silinom u Beograd i Srbiju naneo svu moguću prljavštinu, otpatke, primitivizam, pakost, zlobu i mržnju. Ostajem da živim u Beogradu, bacam otpatke i đubre u kante i kontejnere, ljubazno pozdravljam komšije, ne pljujem po ulici, ne šaram po liftovima i zidovima (sa zadovoljstvom i nekom vrstom ponosa, izuzimam Blokovske majstore grafita), ali čvrsto ostajem vojvođanski AUTONOMAŠ!