четвртак, 30. април 2009.

NEBESKI NAROD

Pripadnici NEBESKOG NARODA vekovima se busajući u prsa svojom gostoljubivošću, srdačnošću, ljubavi prema bližnjem a u praksi ubijajući, sakateći i ponižavajući bližnje, pre svih, svoje najrođenije, u ovim vremenima kao da su se približili vrhuncu. Od bližnjih nećete dobiti ni čašu vode ako umirete od žeđi! Naprotiv, uživaće i naslađivaće se vašim mukama. Poserem se ja na zlatne viljuške kada znam da su ubijali ili makar oslepljivali svoje roditelje i braću. Započeto pre mnogo vekova, danas je uz pomoć nadnaravno porasle zlobe, pakosti i bezrazložne mržnje, dostiglo razmere horora.

Hteo, ne hteo, primoran sam da se bakćem sa požarom koji nas je zadesio. On je u dubokoj i neraskidivoj vezi sa prethodno napisanim. Komšija, susjed, bližnji... čiji se stan nalazi do našeg, prijavio nas je opštinskoj komunalnoj službi. Juče su mi se na vratima pojavila dva čoveka od, kojih je jedan, izgledom plaćeni ubica, dreknuo: Obustavite sve radove! U prvi mah zatečen ipak sam se posle nekoliko sekundi „snašao“ i upitao: Ko ste vi i kako mi se to obraćate? Drugi, staloženiji i pristojniji je rekao ko su, odakle su i da su došli po prijavi. „Ubica“ je nastavio i dalje povišenim tonom: Od 13 do 17 sati je vreme za odmor po Kućnom redu i ni ekser ne može da se zakuca. Iako mi je došlo da ga zadavim, mirno sam ga pitao da li ume i zna da govori i razgovara normalno i ljudski. Čuli ste šta sam rekao, odmah obustavite sve radove i ako dobijemo još jednu prijavu predaću vas policiji. Zalupio sam im vrata. Čovek sam pa još u „govnima“ do guše, popizdeo sam i komšiji na glas poželeo: Dabogda ti se desilo sve što i nama...dabogda crkao...! Samo što sam to izgovorio, pomislio sam da nikome pa ni njemu ne želim nikakvu nesreću a najmanje požar. Afekat je jedna a činjenica da ne pripadam ogromnom delu nebeskog naroda koji uživa u tuđoj nesreći, druga stvar. O kako istinito zvuče Njegoševi stihovi: „Pučina je stoka jedna grdna.“

Beograd, 30.April 2009.

среда, 29. април 2009.

POŽAR 2

Iz mnoštva lepih i ljudskih gestova poznanika i retkih prijatelja, pre svega prijateljica, izdvajam i na svetlost Bloga iznosim sledeći: Moja Jasna je profesor Likovnog u Trećoj beogradskoj gimnaziji. Koleginice i kolege na čelu sa direktorkom Draganom, profesorom Đorđem i školskim domarom Brankom, od prvog trenutka su učinili sve što su mogli da se ne bismo osećali sami i napušteni. Hvala im od srca! Ali ono što želim da izdvojim je sledeće: Ja kod kuće "dežuram" sa majstorima i slikam, završavam slike za predstojeću mi izložbu a Jasna je počela da radi. Prekjuče je ulazeći u učionicu III 4-i odelenja na katedri zatekla veliki paket uvezan lepom širokom crvenom trakom. Odmah je reagovala: Deco ja ovo ne mogu da primim... Nisu joj dozvolili da dovrši: Otvorite profesorka, otvorite... nije to ništa naročito ali je od srca. Počela sam da razvezujem pantljiku a ti znaš mene kako sam smotana kada nešto treba da otvorim ili otpakujem, ispričala mi je juče, i kada sam nekako uspela, unutra je bila pegla! Zasuzile su mi oči! Oni su slatkiši od svog džeparca skupili parice i kupili mi peglu. Došlo mi je da ih sve zagrlim i izljubim. A nisam im ni razredna, dodala je. Oboje više volimo da dajemo nego da primamo ali gest ovih malih/velikih ljudi se ne može zaboraviti. Rekla je da im nije razredna a juče mi je objasnila: To je bilingvalno odelenje, na to ukazuje slovo i iza broja odelenja, uče italijanski jezik i sva pa i moja predavanja i komunikacija sa njima je na italijanskom jeziku. Vodila sam ih na nekoliko studijskih putovanja u Italiju i tu se stvorila nekakva fina veza među nama. Sva raznežena ispričala je o poklonu/pegli našoj dobroj drugarici Ljilji, završivši rečima: Kada god budem peglala uvek ću se setiti njih. Duhovita i konsekventna Ljilja je odgovorila: Pa to neće biti baš tako često. Nasmejao sam se i pitao je da li je to ispričala svojim učenicima? Naravno, neki su se ljutili ali se većina smejala.

понедељак, 20. април 2009.

NAKNADNO

Ali sa razlogom i jakom unutarnjom potrebom dopisujem sledeće: Pišući i preporučujući IZGNANIKE, spomenuo sam "jezuitsko vaspitanje". H.G. Wells je Joyce-u napisao značajno i po mojim merilima veoma važno pismo! Joyce veli: .....pismo koje mi je poslao a koje mi se čini - ne znam kakvim mi se čini." Pismo je napisano 23.Septembra 1928 godine i u njemu na jednom mestu Wells piše: "Vi ste počeli kao katolik, što će reći počeli ste s jednim sistemom vrednota, koji je u velikoj suprotnosti sa stvarnošću. Vaša duhovna egzistencija opsjednuta je monstruoznim sistemom kontradikcija. Vi zaista vjerujete u nevinost, čistoću i personalnost boga.....Kako ne vjerujem u to, osim kao u provizorne vrijednosti, moja misao nije nikada bila šokirana toliko da bih galamio zbog postojanja WC-a, uloška za menstruaciju i nezasluženih nesreća. Mnogo od prethodno navedenog je istina koja se možda najbolje i najviše očituje u PORTRETU UMETNIKA U MLADOSTI kroz traženje oproštaja i priznavanje grehova ali u nastavku Stephen Dedalus se skoro Ničeovski odriče boga i bira svoj put. Neosporna je činjenica da vaspitanje u mladosti ostavlja trajan trag u duši čoveka ali i činjenica je da svako od nas pa i Joyce u nastavku života bira ili odlučuje kako će živeti. Apstrahujem one momente i situacije koje su van naše/njegove kontrole i moći. Wells pismo umno i racionalno završava rečima: "Ne mogu slijediti vašu zastavu više nego vi moju, ali svijet je širok i u njemu ima dosta mjesta za obojicu da budemo u krivu." POSTMODERNA kao da je ovu Wells-ovu rečenicu uzela za svoj kredo, iskustvo nam (tu ne ubrajam našu malu, učaurenu, sektaško - partjsku i klanovsku državicu) pokazuje da je svet zaista dovoljno veliki da bi prihvatio svačije stavove, mišljenja, dela..... 20.April 2009, Beograd

субота, 18. април 2009.

POŽAR

8.Aprila dogodio nam se požar. Nastavljamo da živimo. Ovo bi bilo više nego dovoljno reći da nije ljudi koje nikada nećemo zaboraviti! Kratko skoro poslovično: Neki od poznanika na koje ni u snu ne bismo računali, pokazali su se kao pravi, najbolji prijatelji u nevolji! Naravno i nekoliko prijatelja ali je bilo i onih prijatelja, čak od detinjstva, koji se do dana današnjeg nisu javili da makar pitaju: Jeste li živi? Nisam povređen, cool sam, uostalom ceo svoj život sam proveo "U se i u svoje kljuse". Ovo je samo konstatacija. Nikome ne zameram ništa, ni onima "Što nemaju stomak za takve stvari! Odužio sam a nisam imao nameru. The end. 18.April 2009.

четвртак, 16. април 2009.

IZGNANICI

Imam običaj ili bolje rečeno običavam da svakih deset, ponekad i petnaest godina ponovo pročitam određene knjige, odnosno određene pisce, odnosno sve što su napisali. U takve pisce svrstavam Marcel Proust-a i James Joyce-a, Varlaam Šalamova, Mišimu, Eka i naravno mog dragog i omiljenog Bohumila Hrabala. Do skora, do prošle godine, to sam činio i sa Dostojevskim ali sam doneo odluku da ga više nikada ne čitam. Vrlo kratko ću to i objasniti. Naime, iako neizmerno volim Kneza Miškina, Zapise iz Mrtvog Doma, Zločin i kaznu sam pročitao samo jednom u životu i znam je takoreći naizust, dakle, ne želim više da cepam svoje ionako ranjeno srce, da se mučim i patim do iznemoglosti, da plačem nad psihološki savršeno prikazanim stanjima duše kako to ističu naši visoki crkveni oci, da neprekidno budem i bivam „ponižen i uvređen“... Basta! Ove godine zvršivši čitanje kompletnog Proust-a, napisah esej, crticu, ponukan poslednjim dvema knjigama pod naslovom PRONAĐENO VRIJEME, i pređoh, bukvalno se strasno bacih na čitanje Joyce-a. Počeo sam sa DABLINCIMA koji se završavaju frapantnim MRTVI-ma! Čitajući Mrtve neprestano sam imao pred „očima“ Hjustonov testamentarni film što mi nije ni malo smetalo da uživam u toj kratkoj ali kao patrona nabijenoj priči. I nju znam skoro napamet ali uvek pronađem makar sićušni detalj koji me uzbudi svojom slikovitošću, svojom istinitošću, ubedljivošću.... Ali imam nešto drugo na umu! And now something different, što bi rekli Monty Payton-ovci. Iza DABLINACA sledi dramski tekst IZGNANICI. Kada se god pomene Joyce uvek se prvo pomisli na ULYSSES, na MRTVE, na PORTRET UMETNIKA U MLADOSTI. Dragi moji znani i neznani pročitajte IZGNANIKE. Potpuno sam obuzet i zanet tim izvanrednim komadom! Taj bračni trougao, četvorougao, ta geometrija odnosa ljubavi i neljubavi, davanja i ne dobijanja, prepuštanja, otvorenosti do ogoljenosti, pristajanja na slobodu/neslobodu zarad iskrene ljubavi, na mučenje sebe i drugih oko sebe, naoko besmisleno ali duboka posledica jezuitskog vaspitanja i sigurno je, posebnosti, unikatnosti, jedinstvenosti psihološkog sastava i građe svakog lika ponaosob, uostalom svakog od nas, koji smo neponovljiva galaksija u bezmernom Kosmosu. Bertha, Richard, Robert i Beatrice u ovom malom, kamernom komadu pričaju priču u kojoj su sadržane sve priče o ljudskim odnosima sa samim sobom i sa ljudima oko ili pored sebe. Naizgled jednostavan i skoro neprimetan, čak najčešće zaboravljen uz gigantska Joyce-ova dela, komad IZGNANICI je biser koji kada mu se istinski približite i predate, sjaji tamnim, večnim i neprolaznim sjajem. Obuhvatajući Pedagogiju, Psihologiju, Filosofiju, seže do astronomskih visina/dubina/daljina u analizi ljudske psihoanatomije. 16. April 2009. Beograd